Nacionalno zakonodavstvo

Izvori prava

Glavni izvori prava u jurisdikciji Ujedinjene Kraljevine u Engleskoj i Walesu su:

• Primarno zakonodavstvo u obliku akata Parlamenta Ujedinjene Kraljevine, Akti Nacionalne skupštine za Wales i Akti nacionalne skupštine za Wales
• Zakonodavstvo Europske unije
• Sekundarno zakonodavstvo (ili podzakonski zakonodavstvo) u obliku zakonskih instrumenata koje provode države, vlada Ujedinjene Kraljevine ili vlada Walesa ili drugo nadležno tijelo. Neki drugi podzakonski akti mogu se donositi kao upravni propisi.
• Običajnog prava kako su razvijene sudskim odlukama

Vrste pravnih instrumenata – opis

Primarno zakonodavstvo ili zakone parlamenta donosi parlament Ujedinjene Kraljevine u Londonu i mogu se primjenjivati u cijeloj Ujedinjenoj Kraljevini ili u njezinim dijelovima. Nacionalna skupština Walesa može donijeti akte o 20 decentraliziranih područja navedenih u Dodatku 7. zakonu o vladi Walesa iz 2006. Države mogu donijeti i drugo primarno zakonodavstvo u različitim oblicima, kao što su nalozi u Vijeću, Proklamacije, kraljevski nalozi, kraljevski naputci, uredbe i dopisi.

Sekundarno zakonodavstvo donosi se na temelju statuta Njezinog veličanstva u Vijeću ili ministra, odjela (ministarstva), ministara Walesa ili drugog tijela ili osobe. To se naziva i delegiranim ili sekundarnim zakonodavstvom, a akt kojim se dodjeljuju ovlasti naziva se ovlašćujućim, delegirajućim ili „osnovnim” zakonom. Sekundarno zakonodavstvo može imati različite naslove: kao što su nalozi u Vijeću, propisi ili pravila, a sve se zajedno mogu nazivati „zakonskim instrumentima” ili „zakonskim pravilima”.

Određene zakonodavne ovlasti prenesene su u srpnju 1999. s Parlamenta Ujedinjene Kraljevine na Nacionalnu skupštinu za Wales u Cardiffu. Skupština je dobila ovlasti za izradu zakonskih instrumenata koji utječu na Wales, no Parlament Ujedinjene Kraljevine nastavio je primarno zakonodavstvo o velškim pitanjima. Slijedom Zakona o vladi Walesa iz 2006., Skupština je dobila ovlasti za donošenje mjera (primarno zakonodavstvo) u pogledu velških poslova za koje je Parlament Ujedinjene Kraljevine odobrio rješenja o zakonodavnim ovlastima kojima su obuhvaćene teme iz Zakona. Međutim, mjere se moraju podnijeti na odobrenje državi u Vijeću prije nego što one postanu zakon. Skupština je nadležna za pitanja koja uključuju gospodarski razvoj, obrazovanje, okoliš, zdravstvo, stanovanje, turizam i promet; ali nema odgovornost za građansko ili kazneno pravo. Velški propisi Skupštine i velških ministara (velške vlade) izrađuju se i na engleskom i na velškom jeziku.

Ovlast za sklapanje međunarodnih ugovora u ime Ujedinjene Kraljevine pripada krošnji, tj. monarhu na temelju kraljevske ovlasti, koji djeluje po savjetu vlade Ujedinjene Kraljevine. Parlament UK-a trenutačno nema službenu ulogu u sklapanju ugovora, no ako se ugovorom traži izmjena u zakonodavstvu UK-a ili dodjela javnih sredstava, parlament glasa o tome na uobičajen način. Za provedbu svih ugovora EU-a potrebno je donošenje zakona u UK-u te su oni stoga podložni parlamentarnom nadzoru. Otkada je na snagu stupio Zakon o ustavnoj reformi i upravljanju 2010., ugovor se ne može ratificirati ako nisu ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) krunski ministar dostavio je parlamentu kopiju ugovora (b) ugovor je objavljen i (c) isteklo je razdoblje zasjedanja od 21 dana, a ni jedan od domova parlamenta nije donio odluku o neratificiranju ugovora.

Hijerarhija normi

Kada postoje sukobi među različitim izvorima prava, glavno mjesto za njihovo rješavanje su sudovi. Sudovi mogu rješavati i sporove o tumačenju zakonodavstva. Međutim, s obzirom da u Ujedinjenoj Kraljevini ne postoji „pisani ustav” nije moguće osporiti zakon Parlamenta na sudu tvrdnjom da je „neustavan”. Ustavna doktrina „parlamentarnog suvereniteta” smatra da je parlament Ujedinjene Kraljevine vrhovno zakonodavno tijelo – u smislu da može donositi i staviti izvan snage svaki zakon, te da nijedno drugo tijelo ne smije staviti izvan snage ili pitanje valjanosti akta Parlamenta.

Međutim, doktrina parlamentarnog suvereniteta određena je članstvom UK-a u Europskoj uniji. Prema Zakonu o Europskim zajednicama iz 1972., pravo Europske unije dio je prava Engleske i Walesa (i Škotske i Sjeverne Irske). Nacionalno zakonodavstvo mora se tumačiti u skladu s pravom Unije kad god je to moguće.

Zakon o ljudskim pravima iz 1998., kojim je osnovana Europska konvencija o ljudskim pravima u pravo Ujedinjene Kraljevine, daje sudovima još jednu ovlast za pozivanje na akte Parlamenta. Domaće zakonodavstvo mora se tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s pravima sadržanima u Konvenciji.

Odluke sudova, posebno žalbenih sudova, imaju značajnu ulogu u razvoju prava. Osim što se na temelju njih mjerodavno tumači zakonodavstvo, one predstavljaju i temelj običajnog prava koje proizlazi iz sudskih odluka u prethodnim predmetima (ili sudske prakse).

Kad je riječ o odlukama sudova koje obvezuju druge sudove, opće je načelo da će sud biti vezan ranijim odlukama višeg suda.

U vezi s pitanjima prava Europske unije, Sud Europske unije najviše je tijelo. Pravni lordovi (Law Lords) u Gornjem domu (House of Lords) djelovali su kao Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine, ali su zamijenjeni novim Vrhovnim sudom koji je stupio na snagu ^1. listopada 2009.. Postojeći pravni lordovi postali su prvim sucima Vrhovnog suda, a viši pravni lord postao je predsjednik.

Institucionalni okvir

Institucije odgovorne za donošenje zakonskih pravila i postupak donošenja odluka

Primarno zakonodavstvo donosi parlament Ujedinjene Kraljevine u Londonu. Prije nego što prijedlog zakona (naziva se i nacrtom zakona) može postati zakonom parlamenta, moraju ga odobriti oba doma parlamenta: donji i Gornji dom. Sljedeće faze odvijaju se u oba doma:

• Prvo čitanje (formalni uvod u nacrt zakona bez rasprave)
• Drugo čitanje (opća rasprava)
• Faza odbora (detaljno razmatranje, rasprava i izmjene; U Donjem domu ova se faza obično odvija u odboru za javni račun.)
• Faza izvještavanja (mogućnost daljnjih izmjena)
• Treće čitanje (zadnja prilika za raspravu; izmjene su moguće u Donjem domu).

Nakon što se nacrt zakona prođe kroz oba doma, vraća se u prvu kuću (gdje je započela) kako bi se uzele u obzir izmjene druge kuće.

Oba doma moraju se suglasiti oko završnog teksta. Moguće je nekoliko krugova razmjena između dvaju domova dok se ne postigne dogovor oko svake riječi zakona.

Primarno zakonodavstvo donosi i Nacionalna skupština Walesa. Prije nego što se donese prijedlog zakona i kako bi Akt skupštine mogao stupiti na snagu, mora ga razmotriti i donijeti Skupština, Royal Asent.Zakon Skupštine je zakon, koji se primjenjuje u svim područjima Walesa, gdje se primjenjuje.

Općenito postoji postupak od 4 faza za razmatranje vladina zakona u Skupštini na sljedeći način:

Faza 1.: Razmatranje općeg načela zakona ili mjera odbora (ili odbora) i dogovor Skupštine o tim općim načelima.

Faza 2.: Detaljno razmatranje, od strane odbora, prijedloga zakona ili mjere i svih izmjena koje predlože članovi Skupštine.

Faza 3.: Detaljno razmatranje Skupštine, prijedloga zakona ili mjere i svih izmjena koje su predložili članovi Skupštine.Predsjednik odlučuje o tome koje će amandmane razmotriti Skupština.

Faza 4.: Glasovanje Skupštine da se konačni tekst prijedloga ili mjere donese.

Kada je nacrt zakona prošao kroz sve svoje parlamentarne faze u parlamentu Ujedinjene Kraljevine ili velškoj skupštini, šalje se monarhu na kraljevsku potvrdu, nakon čega postaje akt. Akte Nacionalne skupštine za Wales potrebno je podnijeti na odobrenje kraljicu u Vijeću.

Primarno zakonodavstvo obično se može izmijeniti ili staviti izvan snage samo novim primarnim zakonodavstvom. Postoje, međutim, iznimke u skladu s kojima se određene izmjene i ukidanja mogu provesti zakonskim instrumentom. To uključuje slučajeve u kojima provode obveze EU-a ili dio zakonodavne reforme kojima se smanjuju ili uklanjaju regulatorna opterećenja. Međutim, takvi se nalozi moraju odobriti i prethodnom pozitivnom odlukom obaju domova parlamenta.

Primarno zakonodavstvo stupa na snagu u skladu s odredbama o pokretanju postupka iz Zakona ili mjere. U zakonu ili mjeri može se navesti određeni datum njihova stupanja na snagu. To može biti trenutačno na Kraljevskoj izjavi, na određeni datum (obično najmanje dva mjeseca nakon kraljevske potvrde) ili na datum koji odredi ministar ili odjel podnošenjem naloga za započinjanje poslovanja (zakonski instrument). Mogu se odrediti različiti datumi za različite odredbe Zakona.

Stupanje na snagu svakog sekundarnog zakonodavstva općenito se određuje u samom instrumentu. U iznimnim slučajevima datum početka valjanosti može se obaviti objavom obavijesti u Službenom listu („London greški”).

Pravne baze podataka

Legislation.gov.uk, kojim upravlja Nacionalni arhiv, službeni je dom zakonodavstva Ujedinjene Kraljevine.

Legislation.gov.uk je pristup zakonodavstvu Ujedinjene Kraljevine kojim su obuhvaćene sve jurisdikcije (Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska).Web-mjesto sadržava cjelokupno zakonodavstvo od 1988. do danas, najviše primarno zakonodavstvo do 1988. u izvornim i revidiranim verzijama te velik izbor sekundarnog zakonodavstva od 1948. nadalje, kada je to zakonodavstvo još uvijek na snazi.