Zatvori

BETA VERZIJA PORTALA SADA JE DOSTUPNA!

Posjetite BETA verziju europskog portala e-pravosuđe i pošaljite nam povratne informacije!

 
 

Navigacijski put

menu starting dummy link

Page navigation

menu ending dummy link

Privremene mjere i mjere osiguranja - Portugal

1 Koje vrste mjera postoje?

Privremene i zaštitne mjere vrste su zaštitnih mjera koje je moguće tražiti od suda u okviru područja primjene zaštitnog postupka. Privremena zaštita prava nije ograničena na zaštitni postupak jer su u portugalskom pravnom sustavu predviđene druge privremene mjere za zaštitu određenih pravnih situacija – npr.:

  1. privremene mjere tijekom postupaka radi zabrane ili diskvalifikacije;
  2. privremeno upravljanje imovinom odsutne osobe;
  3. imenovanje kuratora ad litem;
  4. mjere nužne za zaštitu imovine koja se sastoji od ostavine koja privremeno nema nasljednika.

Svrha je zaštitnih mjera ukloniti periculum in mora (strah da će se odgađanjem sudske presude prouzročiti ozbiljna ili nepopravljiva šteta predmetnom pravu) i osigurati djelotvornost pravomoćne presude (vidi članak 2. Zakona o parničnom postupku).

Sud donosi određene odluke kako bi donio određene mjere dok čeka da se njegova privremena presuda potvrdi pravomoćnom.

Osim ako je naređena promjena odgovornosti za postupak, zaštitni postupci odnose se na predmete utemeljene na zaštićenim pravima (članak 364. Zakona o parničnom postupku) kojima se štite ili privremeno predviđaju učinci konačne mjere uz pretpostavku da će odluka donesena u glavnom postupku biti povoljna za podnositelja zahtjeva.

Zbog opasnosti od periculum in mora sud ima ovlasti privremeno i sažeto razmotriti materijalni pravni odnos koji se zatim mora biti dublje i dulje preispitati; ako je to početno razmatranje povoljno za podnositelja zahtjeva, donose se mjere kojih je cilj zaštita od opasnosti.

Svrha je zaštitnih mjera osigurati praktične rezultate postupka u cilju izbjegavanja ozbiljne štete ili predviđanja ostvarenja prava (hipotetska instrumentalnost), postići što veću ravnotežu između interesa brzine i pravne sigurnosti.

U portugalskom građanskom postupovnom pravu predviđene su dvije vrste zaštitnih mjera:

  1. zajedničke zaštitne mjere;
  2. posebne zaštitne mjere.

Prve su uređene člankom 362. Zakona o parničnom postupku u kojem je propisano da osoba koja dokaže opravdan strah od toga da bi druga osoba mogla prouzročiti ozbiljnu i nepopravljivu štetu njegovim pravima, može, ako za predmet nije primjerena ni jedna od zaštitnih mjera propisanih zakonom, zatražiti primjerenu zaštitnu ili prethodnu mjeru za osiguranje djelotvornosti ugroženog prava. Interes podnositelja zahtjeva može se temeljiti na postojećem pravu ili pravu koje proizlazi iz odluke koja jest ili će biti donesena u upravnom postupku. Zajedničke zaštitne mjere ne primjenjuju se kad im je svrha zaštititi od rizika od ozljede koji se posebno sprječava jednom od navedenih mjera.

Posebne su zaštitne mjere izričito propisane u Zakonu o parničnom postupku ili u odvojenom zakonodavstvu.

Sljedeće mjere posebne su zaštitne mjere propisane u portugalskom Zakonu o parničnom postupku:

  1. privremeni povrat vlasništva;
  2. obustava korporativnih odluka;
  3. privremeno uzdržavanje;
  4. privremena nadoknada;
  5. zapljena;
  6. zabrana preuzimanja novih poslova;
  7. pljenidba robe.

2 Pod kojim se uvjetima takve mjere mogu naložiti?

Kad netko pokaže opravdan strah od toga da bi druga osoba mogla prouzročiti ozbiljnu i nepopravljivu štetu njegovim pravima, može zatražiti donošenje odgovarajuće zaštitne ili prethodne mjere za osiguranje ostvarenja ugroženog prava. Interes podnositelja zahtjeva može se temeljiti na postojećem pravu ili pravu koje proizlazi iz odluke koja jest ili će biti donesena u upravnom postupku

Takve se mjere poduzimaju ako postoji velika vjerojatnost da je pravo stvarno i ako postoji dovoljno utemeljen rizik da bi moglo biti povrijeđeno. Međutim, sud može odbiti mjere ako bi šteta za podnositelja zahtjeva koja je rezultat njegove primjene bila znatno veća od štete koju podnositelj zahtjeva želi izbjeći primjenom mjere.

Primjena zajedničkih zaštitnih mjera na supsidijaran način također ovisi o nepostojanju posebne zaštitne mjere koja je primjerena za stvarnu situaciju.

Stoga opće zaštitne mjere iz članka 362. Zakona o parničnom postupku moraju ispuniti sljedeće pravne zahtjeve:

  1. očito postojanje prava;
  2. utemeljen strah da druga osoba može prouzročiti ozbiljnu i nepopravljivu štetu njihovu pravu (periculum in mora);
  3. praktična prikladnost zaštitne ili prethodne mjere za osiguranje učinkovitosti ugroženog prava;
  4. mjera koja će se odobriti ne smije biti obuhvaćena drugim zaštitnim postupcima.

Mjera može biti odobrena ako postoji sažet – summaria cognitio – dokaz o vjerojatnosti da je navedeno pravo stvarno (fumus bonis juris) i opravdan strah da se prirodnim kašnjenjem s konačnim rješenjem spora može prouzročiti nepopravljiva šteta ili šteta koju je teško popraviti (periculum in mora). Sudac mora biti sklon vjerovati da će rezultat glavnog postupka biti povoljan za podnositelja zahtjeva jer zaštitne mjere podrazumijevaju jasan utjecaj na tuženikova prava.

Kad je riječ o posebnim zaštitnim mjerama:

  1. privremeni povrat vlasništva: u slučaju nasilne pljačke vlasnik može tražiti da mu se privremeno vrati imovina navodeći činjenice koje se odnose na posjedovanje, pljačku i nasilje. Sudac može narediti povrat bez pozivanja ili saslušanja pljačkaša ako nakon preispitivanja dokaza smatra da je podnositelj nešto posjedovao i da mu je to nasilno pljačkom oduzeto;
  2. obustava korporativnih odluka: ako neko udruženje ili trgovačko društvo donese odluke koje su protivne zakonu, statutu ili memorandumu, svaki partner može u roku od 10 dana (počevši od datuma sastanka na kojem su donesene odluke ili datuma kad ih je podnositelj zahtjeva postao svjestan, ako nije primjereno pozvan na sastanak) zatražiti obustavu provedbe tih odluka. On mora objasniti koja je njegova ulogu kao partnera i dokazati da bi provedba odluka mogla prouzročiti znatnu štetu. Zahtjev mora biti popraćen preslikom zapisnika sa sastanka na kojem su donesene odluke i, osim u slučaju godišnjih općih skupština, preslik tog zapisnika može se zamijeniti dokazom o rješenju;
  3. privremeno uzdržavanje: osoba koja ima pravo na uzdržavanje može zatražiti utvrđivanje mjesečnog iznosa koji bi trebala primati kao privremeno uzdržavanje dok ne bude izvršena prva uplata konačnog iznosa uzdržavanja. Kad sud zaprimi zahtjev za privremeno uzdržavanje, utvrđuje se datum rasprave i stranke se obavješćuju da moraju osobno doći na raspravu ili da ih mora zastupati punomoćnik koji ima posebne ovlasti za rješavanje predmeta. Obrana se podnosi tijekom rasprave i sudac nastoji postići dogovor o utvrđivanju uzdržavanja, koje određuje presudom.
    Ako jedna od stranaka nije nazočna ili ako je pokušaj postizanja sporazuma bio neuspješan, sudac naređuje izvođenje dokaza prije donošenja usmene presude, za koju mora dati sažetu osnovu;
  4. privremena nadoknada: u vezi sa zahtjevima za nadoknadu štete zbog smrti ili tjelesne ozljede, oštećena stranka i osobe koje bi mogle imati pravo na uzdržavanje od oštećene strane te osobe kojima je žrtva plaćala uzdržavanje na temelju prirodne obveze mogu zatražiti dodjelu određene svote za mjesečnu naknadu kao privremenu nadoknadu za pretrpljenu ozljedu. Sudac odobrava traženu mjeru ako postoje dokazi o potrebi zbog pretrpljenih ozljeda i dokazi o tuženikovoj obvezi isplate nadoknade. Privremenu nadoknadu, koja će se uzeti u obzir u konačnom iznosu odštete, ravnomjerno određuje sud. To se primjenjuje i ako se zahtjev za odštetu temelji na šteti kojom bi se mogla ozbiljno ugroziti sredstva za život ili smještaj oštećene stranke. Navedene točke koje se odnose na privremeno uzdržavanje također se mutatis mutandis primjenjuju na obradu te mjere;
  5. zapljena: vjerovnik, koji je opravdano uplašen da će izgubiti imovinu kojom jamči za svoje potraživanje, može zatražiti zapljenu dužnikove imovine, pri čemu zapljena podrazumijeva sudsko oduzimanje imovine. Podnositelj zahtjeva za zapljenu podnosi činjenice iz kojih se vidi vjerojatnost postojanja potraživanja i koji opravdavaju navodni strah te navodi robu koju treba zaplijeniti i informacije potrebne za provođenje istrage. Ako se zapljena traži protiv preuzimatelja imovine dužnika, podnositelj zahtjeva, ako preuzimanje nije sudski osporeno, svejedno podnosi činjenice iz kojih se vidi vjerojatnost osnovanosti spora.
    Nakon izvođenja dokaza naređuje se zapljena bez saslušanja druge stranke ako se smatra da su ispunjeni pravni zahtjevi.
    Ako je posrijedi zapljena broda ili njegova tereta, podnositelj zahtjeva, uz ispunjenje općih zahtjeva, odgovoran je dokazati da je zapljena dopuštena s obzirom na prirodu potraživanja. U tom se slučaju zapljena neće izvršiti ako dužnik odmah vjerovniku dostavi jamstvo koje vjerovnik prihvati ili ako u roku od dva dana sudac smatra primjerenim zaustaviti odlazak broda do dostave jamstva;
  6. zabrana preuzimanja novog posla: svatko tko smatra da mu je ugroženo pravo na isključivo ili zajedničko vlasništvo ili koje drugo stvarno ili osobno pravo na uporabu ili pravo vlasništva zbog novog posla ili nove usluge kojom mu se uzrokuje ili bi se mogao prouzročiti gubitak, u roku od 30 dana od datuma kad je postao svjestan činjenice može zatražiti neposrednu obustavu obavljanja posla ili pružanja usluge. Podnositelj zahtjeva može i neposredno izvansudski odrediti zabranu usmeno obavješćujući izvođača ili odgovornu osobu ili njezinu zamjenu pred dva svjedoka da mora prestati s radom. Ta izvansudska zabrana nema učinka ako se u roku od pet dana ne zatraži sudska potvrda;
  7. pljenidba robe: ako postoji razuman strah od gubitka, skrivanja ili rasipanja pokretne ili nepokretne imovine ili dokumenata, može se zatražiti pljenidba. Ta je pljenidba povezana s postupkom koji se odnosi na specifikaciju robe ili dokaz o vlasništvu prava nad zaplijenjenom robom. Pljenidbu može zatražiti svaka osoba koja je zainteresirana za očuvanje robe ili dokumenata, iako samo vjerovnici mogu zatražiti pljenidbu u slučajevima preuzimanja nasljedstva. Podnositelj zahtjeva mora sažeto dokazati pravo na robu i činjenice na kojima se temelji strah od gubitka ili rasipanja te robe. Ako pravo koje se odnosi na robu ovisi o postupku koji jest ili će biti pokrenut, podnositelj zahtjeva mora uvjeriti sud kako postoji vjerojatnost da će predmetni zahtjev biti valjan. Nakon dostavljanja traženih dokaza sudac odobrava mjeru ako smatra da je bez pljenidbe ozbiljno ugrožen interes podnositelja zahtjeva.

2.1 Postupak

Osim zabrane preuzimanja novih poslova, u odnosu na koju je moguće pokrenuti izvansudski postupak nakon kojeg slijedi zahtjev za sudsku potvrdu, sve ostale zaštitne mjere temelje se na početnom zahtjevu sudu u kojem podnositelj zahtjeva daje sažeti dokaz ugroženog prava i opravdava strah od ozljede. U tom zahtjevu podnosi se popis svjedoka i ostali traženi dokazi. Broj svjedoka ograničen je na pet.

Na zahtjev sudac može u odluci kojom određuje mjeru podnositelja zahtjeva osloboditi tereta pokretanja glavnog postupka ako na temelju materijala stečenog tijekom postupka može zaključiti da je zaštićeno pravo stvarno i da se priroda određene mjere smatra primjerenom za postizanje konačnog rješenja spora. Zahtjev za oslobođenje može se podnijeti do kraja završne rasprave; ako nije posrijedi parnični postupak, tuženik može prigovoriti promjeni odgovornosti za pokretanje postupka i istodobno osporiti određenu mjeru.

Režim promjene odgovornosti za pokretanje postupka primjenjuje se na privremeni povrat vlasništva, obustavu korporativnih odluka, privremeno uzdržavanje, zabranu novih građevinskih radova i ostale mjere propisane u zasebnom propisu kojima se zbog njihove prirode omogućuje konačno rješenje spora.

Kad zakonom nije propisano donošenje mjere bez saslušanja tuženika, tuženika saslušava sud, osim ako bi se saslušanjem ozbiljno ugrozili ciljevi ili učinkovitost mjere.

Ako je tuženik saslušan prije određivanja mjere, poziva ga se da podnese prigovor u roku od deset dana. Poziv se zamjenjuje obaviješću ako je tuženik već pozvan u vezi s glavnim predmetom.

Ako je istekao rok za prigovor i tuženik je saslušan, izvode se potrebni dokazi ili dokazi koje je utvrdio sud, ako je primjenjivo.

Ako tuženik nije saslušan i mjera još nije određena, tuženika se obavješćuje o odluci nakon donošenja. Nakon obavijesti on ima pravo žalbe protiv odluke kojom se određuje mjera ako, s obzirom na sve činjenice, smatra da ta mjera nije trebala biti određena. On može također podnijeti prigovor ako želi iznijeti činjenice ili dostaviti dokaze koje sud nije uzeo u obzir i kojima bi se mogla ukloniti osnova za zaštitnu mjeru ili prouzročiti njezino smanjenje. Tuženik može navedenim sredstvima osporiti odluku o promjeni odgovornosti za postupak. Ako tuženik podnese prigovor, sud mora odlučiti hoće li zadržati, smanjiti ili povući prethodno određenu mjeru. Protiv te odluke i protiv zadržavanja ili povlačenja promjene odgovornosti za postupak moguće je podnijeti žalbu nakon koje se, ako je primjenjivo, izvode dokazi koji su potrebni ili koje je sud odredio po vlastitom nahođenju.

Pitanja mjesne nadležnosti uređena su člankom 78. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano sljedeće:

  1. zahtjevi za zapljenu i oduzimanje robe mogu se podnijeti sudu na kojem će biti pokrenut odgovarajući postupak ili sudu u mjestu u kojem se nalazi imovina ili, ako se imovina nalazi u više okruga, jednom od tih sudova;
  2. u slučaju zabrane preuzimanja novih poslova nadležan je sud u mjestu u kojem se trebaju obavljati radovi;
  3. za ostale zaštitne mjere nadležan je sud na kojem će biti pokrenut odgovarajući postupak.

Ako nije promijenjena odgovornost, čim se pokrene postupak, spaja se u isti predmet s ostalim postupcima iz tog spora. Ako je pokrenut postupak na drugom sudu, tamo se prosljeđuje i taj dodatni postupak te sudac zadužen za postupak ima isključivu nadležnost i za sve što je povezano s dostavljenim postupkom.

Ako se tijekom postupka traži poduzimanje zaštitnih mjera, te bi mjere trebalo pokrenuti na sudu na kojem se vodi postupak, osim ako je podnesena žalba. U tom slučaju spajanje je moguće nakon okončanja postupka ili kad se glavni postupak prenese na prvostupanjski sud.

Zastupanje po odvjetniku obvezno je ako vrijednost mjere premašuje 5000 EUR ili ako je dopuštena žalba.

Vrijednost zaštitnih mjera utvrđena je kako slijedi:

  1. za privremeno uzdržavanje i privremenu nadoknadu prema traženom mjesečnom iznosu pomnoženom s dvanaest;
  2. za privremeni povrat vlasništva prema vrijednosti predmeta kojeg je vlasnik lišen;
  3. za obustavu korporativnih odluka prema opsegu gubitka;
  4. za zabrane preuzimanja novih poslova i opće zaštitne mjere prema gubitku koji će biti spriječen;
  5. za zapljenu prema iznosu tražbine koji će biti zajamčen;
  6. za pljenidbu robe prema vrijednosti zaplijenjene robe.

2.2 Glavni uvjeti

Kad ocjenjuje kriterije za određivanje zaštitne mjere, sud uvijek mora preispitati je li strah utemeljen te koliko će biti ozbiljno i teško popraviti moguću povredu predmetnog prava. Također će ocijeniti je li zaštitna ili privremena mjera primjerena za određeni predmet u cilju zaštite navodno ugroženog prava. Mora utvrditi da postoji rizik povezan sa svakim kašnjenjem.

Također će ispitati ovise li postupci o sporu koji jest pokrenut ili će biti pokrenut, a koji se temelji na zaštićenom pravu ili će o njemu ovisiti.

U takvoj vrsti postupka sud mora pribaviti sažeto (odnosno manje strože nego u glavnom postupku) obrazloženje da postoji stvarna vjerojatnost da pravo koje treba zaštititi postoji i da je strah od povrede tog prava dovoljno opravdan.

Za ostale uvjete koji moraju biti ispunjeni u odnosu na posebne zaštitne mjere, vidjeti odgovor na pitanja 1. i 2.

Sve se zaštitne mjere smatraju žurnima i imaju prednost pred svim ostalim sudskim aktima koji nisu žurni te se o njima odlučuje u prvom stupnju u roku od najdulje dva mjeseca ili, ako nije potrebno svjedočenje tuženika, u roku od 15 dana.

3 Predmet i priroda takvih mjera?

3.1 Koja vrsta imovine može podlijegati takvim mjerama?

Zaštitne mjere primjenjuju se na prava te pokretnu i nepokretnu imovinu koja nije potpuno ili djelomično isključena zakonom.

3.2 Koji su učinci takvih mjera?

Budući da ih određuje sud, zaštitne mjere obvezujuće su za sve javne i privatne subjekte te imaju prednost pred mjerama koje donosi bilo koje drugo tijelo (članak 205. stavak 2. Ustava Portugalske Republike). Svakoj osobi koja povrijedi određenu zaštitnu mjeru bit će izrečena kazna za neposluh, bez obzira na to koje su mjere primjerene za izvršenje.

3.3 Koliko dugo takve mjere vrijede?

Bez obzira na to je li podnositelj zahtjeva oslobođen tereta pokretanja glavnog postupka, zaštitna se mjera gasi i, kad je tako odlučeno, istječe:

  1. ako podnositelj ne pokrene postupak o kojem ovisi mjera u roku od 30 dana od datuma kad je obaviješten da je odluka kojom se određuje mjera postala pravomoćna i da protiv nje nije moguće uložiti žalbu;
  2. ako je nakon pokretanja postupka taj postupak obustavljen na dulje od 30 dana zbog nemara podnositelja zahtjeva;
  3. ako je postupak odbačen pravomoćnom odlukom protiv koje nije moguće podnijeti žalbu;
  4. ako je tuženik oslobođen i podnositelj zahtjeva ne pokrene daljnji postupak na vrijeme da bi mogao iskoristiti prednosti učinaka prethodnog postupka;
  5. ako više ne postoji pravo čiju zaštitu traži podnositelj zahtjeva.

Ne dovodeći u pitanje propise o raspodjeli tereta dokazivanja, čim odluka o određivanju zaštitne mjere i prenošenju odgovornosti za postupak postane pravomoćna te protiv nje ne bude moguća žalba, tuženik se obavješćuje da se postupak kojim se osporava postojanje zaštitnog prava mora pokrenuti u roku od 30 dana od obavijesti jer se u protivnom donesena mjera konsolidira kao konačna sastavnica spora.

Ista se kazna primjenjuje kad se postupak nakon pokretanja obustavlja na dulje od 30 dana zbog nemara podnositelja zahtjeva ili je tuženik oslobođen, a podnositelj zahtjeva nije pravodobno pokrenuo daljnji postupak kako bi iskoristio učinke prethodnog postupka.

Istjecanje valjanosti određenih mjera ovisi o valjanosti postupka koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva, a temelji se na pravomoćnoj presudi protiv koje nije moguće uložiti žalbu.

4 Je li moguća žalba protiv takve mjere?

Redovne su žalbe dopuštene kad je vrijednost postupka viša od granice određene za sud kojem se podnosi žalba, a osporena je odluka nepovoljna za stranku koja podnosi žalbu na više od polovine tog iznosa. Žalbu je uvijek moguće podnijeti protiv odluka koje se odnose na vrijednost zaštitnih mjera na temelju toga da vrijednost premašuje granicu suda na kojem je osporena odluka i koji je izvorno odbio početnu primjenu zaštitnih mjera.

Protiv odluka kojima se određuje promjena odgovornosti za postupak može se podnijeti žalba zajedno sa žalbama protiv odluke o traženoj mjeri. Odluke o odbacivanju promjene pravomoćne su i protiv njih nije moguće uložiti žalbu.

Protiv odluka kojima se određuju zaštitne mjere nije se moguće žaliti vrhovnom sudu, uključujući odluke kojima se određuje promjena odgovornosti za postupak, ne dovodeći u pitanje predmete u kojima je žalba uvijek dopuštena.

Mjeru može osporiti svaka stranka u postupku koja nije bila uspješna i svatko tko nije stranka u postupku, ali je pretrpio neposredni i stvarni gubitak zbog primjene zaštitne mjere.

Za žalbe je nadležan drugostupanjski sud u okrugu u kojem se nalazi sud koji je donio spornu odluku.

Rok je za podnošenje žalbe 15 dana od datuma obavijesti o odluci. Ako se žalba odnosi i na ponovno ocjenjivanje evidentiranih dokaza, rok se produljuje 10 dana.

Žalba pokrenuta protiv rješenja kojim se odbija ili ne određuje mjera ima obustavni učinak. U ostalim slučajevima ima samo izvršni učinak.

Dodatne informacije:

Dodatne informacije dostupne su na sljedećim web-mjestima:

Poveznica se otvara u novom prozoruPortal pravosuđe

Poveznica se otvara u novom prozoruGlavna uprava za pravosudnu politiku

Poveznica se otvara u novom prozoruPortal CITIUS

Poveznica se otvara u novom prozoruBaza podataka pravnih dokumenata

Poveznica se otvara u novom prozoruPortugalski službeni list


Verziju ove stranice na nacionalnom jeziku održava odgovarajuća kontaktna točka EJN-a. Prijevode je napravila služba Europske komisije. Moguće promjene u originalu koje su unijela nadležna nacionalna tijela možda još nisu vidljive u drugim jezičnim verzijama. Europska pravosudna mreža i Europska komisija ne preuzimaju nikakvu odgovornost u pogledu informacija ili podataka sadržanih ili navedenih u ovom dokumentu. Pogledajte pravnu obavijest kako biste vidjeli propise o autorskim pravima države članice odgovorne za ovu stranicu.

Posljednji put ažurirano: 30/09/2019