Zatvori

BETA VERZIJA PORTALA SADA JE DOSTUPNA!

Posjetite BETA verziju europskog portala e-pravosuđe i pošaljite nam povratne informacije!

 
 

menu starting dummy link

Page navigation

menu ending dummy link

Izvođenje dokaza - Portugal

SADRŽAJ

1 Teret dokazivanj

1.1 Koja su pravila u vezi s teretom dokazivanja?

U skladu s propisom o teretu dokazivanja, stranka koja snosi teret dokazivanja mora dokazati istinitost navedenih činjenica kako bi se mogla ocijeniti valjanost tvrdnji predstavljenih na sudu.

U članku 342. Zakona o parničnom postupku propisano je temeljno pravilo o podjeli tereta dokazivanja, odnosno koja bi stranka trebala snositi teret dokazivanja. U skladu s tim člankom, osoba koja se poziva na određeno pravo mora dokazati činjenice na kojima se to pravo temelji, a stranka protiv koje se poziva na određeno pravo mora dokazati činjenice kojima se sprječava, izmjenjuje ili prekida to pravo. Sprječavajuće su činjenice one koje djeluju kao zapreke učinkovitu ostvarivanju prava. Izmjenjujuće su činjenice one kojima se mijenja utvrđeni opseg tog prava. Prekidajuće su činjenice one kojima se uzrokuje prestanak prava nakon što je ono utvrđeno kao valjano pravo. U slučaju sumnje činjenice se moraju smatrati konstitutivnima.

U slučaju postupka zbog negativne ocjene u kojem stranka ne traži donošenje presude protiv druge stranke nego samo želi da sud utvrdi nepostojanje prava ili činjenice, tuženik (stranka protiv koje je pokrenut postupak) mora dokazati elemente koji čine navodno pravo.

U sudskim postupcima koji se moraju pokrenuti u određenom roku od datuma kad je tužitelj (stranka koja pokreće postupak) postao svjestan određene činjenice, tuženik mora dokazati da je rok već istekao, osim ako postoji koje drugo rješenje koje je posebno utvrđeno zakonom.

Ako pravo na koje se poziva tužitelj podliježe suspenzivnom uvjetu (nesigurni događaj u budućnosti o kojem ovise učinci pravnog odnosa jer su tako utvrdile stranke) ili početnom roku (trenutak u vremenu nakon kojeg to pravo može nastati), podnositelj tužbe mora dokazati da je uvjet ispunjen ili da je početni rok prošao. Ako pravo na koje se poziva tužitelj podliježe uvjetu prekida (nesigurni događaj u budućnosti o kojem ovise učinci pravnog odnosa jer su tako utvrdile stranke) ili završnom roku (trenutak u vremenu nakon kojeg pravo prestaje), podnositelj tužbe mora dokazati da je uvjet ispunjen ili da je završni rok prošao.

Navedena prava ukidaju se ako postoji pravna pretpostavka (posljedica ili zaključak koji u skladu sa zakonom proizlazi iz poznate činjenice u cilju utvrđivanja nepoznate činjenice), iznimka ili oslobađanje od tereta dokazivanja ili važeći sporazum o tome i, općenito, ako je to propisano zakonom. Teret se dokazivanja ukida i ako je suprotna stranka namjerno spriječila stranku koja bi trebala dostaviti dokaz da taj dokaz dostavi.

Sporazum je o ukidanju tereta dokazivanja nevažeći ako je riječ o nepovredivom pravu (pravu kojeg se stranka ne može odreći jednostavnom izjavom da to želi učiniti) ili ako bi jednoj od stranaka moglo biti pretjerano teško ostvarivati to pravo. Osim toga, nevažeći je i sporazum o isključivanju zakonskog sredstva dokazivanja ili o dopuštanju sredstva dokazivanja koje nije propisano zakonom. Ako se zakonske odluke povezane s dokazom temelje na razlozima javne politike, takvi su sporazumi nevažeći u svim okolnostima.

Ako dokaze izvodi stranka koja snosi teret dokazivanja određene činjenice, suprotna stranka može dostaviti suprotne dokaze kako bi potaknula sumnju. U slučaju dovoljne sumnje donosi se odluka protiv stranke koja je imala obvezu dokazati predmetnu činjenicu.

Potpuni zakonski dokazi mogu se osporiti samo dokazima kojima se dokazuje da činjenica na kojima su utemeljeni nije istinita, ne dovodeći u pitanje ostala ograničenja propisana zakonom.

Osoba koja se poziva na običajno, lokalno ili strano pravo mora dokazati postojanje tog prava i njegov sadržaj te bi sud trebao nastojati steći predmetno znanje po službenoj dužnosti. Sud je također odgovoran steći znanje po službenoj dužnosti kad mora donijeti odluku na temelju običajnog, lokalnog ili stranog prava, a ni jedna od stranaka nije se na to pravo pozvala ili je suprotna stranka priznala njegovo postojanje i sadržaj ili nije podnijela prigovor. Ako ne može utvrditi sadržaj mjerodavnog prava, sud će primijeniti pravila portugalskoga običajnog prava.

1.2 Postoje li pravila prema kojima su određene činjenice izuzete od tereta dokazivanja? U kojim slučajevima? Je li moguće predočiti dokaze kako bi se pokazalo da određena pravna pretpostavka nije valjana?

Da, takva pravila postoje.

Nije potrebno dokazati dobro poznate činjenice odnosno općepoznate činjenice.

Također nije potrebno dokazati činjenice kojih je sud svjestan zbog izvršavanja svojih funkcija. Kad se sud pozove na te činjenice, dokumentacija s dokazom o činjenicama mora biti priložen predmetu.

Osim toga, stranka kojoj pravna pretpostavka ide u korist ne mora dokazati tu pretpostavku.

Pravna pretpostavka može se osporiti dostavljanjem protudokaza, osim ako to nije dopušteno zakonom.

1.3 U kojoj mjeri sud mora biti uvjeren u neku činjenicu kako bi presudu temeljio na postojanju te činjenice?

Sud slobodno ocjenjuje dokaze i sudac donosi odluku na temelju svojega razumnog uvjerenja u pogledu svake činjenice.

Slobodnom ocjenom dokaza nisu obuhvaćene činjenice za dokazivanje kojih su zakonom propisane posebne formalnosti ili one koje se mogu dokazati samo dokumentima ili su potpuno dokazane dokumentima ili sporazumom ili priznanjem stranaka.

Sud mora razmotriti sve dokaze, bez obzira na to je li ih dostavila stranka koja ih je trebala dostaviti, ne dovodeći u pitanje odredbe da mora proglasiti nerelevantnima dokaze koje nije dostavila određena zainteresirana stranka.

Sve sumnje o stvarnosti činjenice ili tereta dokazivanja rješavaju se u odnosu na stranku koja će imati koristi od činjenice.

2 Izvođenje dokaza

2.1 Mora li stranka uvijek podnijeti zahtjev za izvođenje dokaza ili sudac u određenim predmetima može izvesti dokaze na vlastitu inicijativu?

Zakonom je dopušteno prikupljanje dokaza na inicijativu suca.

Sudac je odgovoran za provođenje, uključujući po službenoj dužnosti, svih postupaka koji su nužni za utvrđenje istine i stvarne prirode spora u odnosu na činjenice koje bi trebale biti poznate.

Sudac može u bilo kojoj fazi postupka pozvati stranke da osobno dođu na raspravu i dostave dokaze o činjenicama koje su važne za predmetno pitanje.

Na vlastitu inicijativu ili na temelju zahtjeva stranaka sud je odgovoran tražiti informacije, tehnička mišljenja, planove, fotografije, crteže, predmete ili ostale isprave koje su nužne za objašnjenje istine. Takvi se zahtjevi mogu upućivati službenim tijelima, strankama u postupku ili trećim strankama.

Kad to smatra primjerenim, sud može na vlastitu inicijativu ili na zahtjev jedne od stranaka provesti istragu predmeta ili osoba. Istragu treba provoditi na način kojim se štiti privatni i obiteljski život te ljudsko dostojanstvo i ona bi trebala biti usmjerena na objašnjenje činjenica koje su važne za donošenje predmetne odluke. Ako to smatra nužnim, sud može provoditi terenske posjete ili narediti rekonstrukciju događaja.

Ako u okviru sudskog postupka postoje razlozi za pretpostavku da osoba koja nije pozvana kao svjedok ima saznanja o činjenicama koje su važne za donošenje ispravne odluke u određenom predmetu, sudac bi trebao narediti pozivanje te osobe radi svjedočenja.

Sudac može prema vlastitom nahođenju tražiti vještačenje.

2.2 Ako je zahtjev stranke koji se odnosi na izvođenje dokaza odobren, što slijedi?

Dokazi se u načelu dostavljaju zajedno s podnescima. Tužitelj mora tužbenom zahtjevu priložiti popis svjedoka i zatražiti druge vrste dokaza. Ako ih tuženik ospori, on svojem odgovoru mora priložiti popis svjedoka i zatražiti druge vrste dokaza. Podnositelju je dopušteno izmijeniti izvorni zahtjev za izvođenje dokaza i to može učiniti u svojem odgovoru, ako je primjenjivo, ili u roku od 10 dana otkad je obaviješten o obrani. Ako tuženik podnese protutužbu i tužitelj odgovori, tuženik može izmijeniti svoj izvorni zahtjev za izvođenje dokaza u roku od 10 dana od datuma obavijesti o odgovoru.

Dokazi se u načelu izvode na glavnoj raspravi. Samo u iznimnim slučajevima mogu se izvoditi prije. Dokazi se mogu sastojati od svjedočenja ljudi, vještačenja ili dokaza prikupljenih sudskom istragom. Prijevremeno izvođenje dokaza moguće je samo ako postoji opravdan strah da će svjedočenja određenih osoba biti nemoguće ili vrlo teško prikupiti tijekom stvarnog sudskog postupka ili određene činjenice provjeriti vještačenjem ili inspekcijom.

Nakon prihvaćanja zahtjeva za izvođenje dokaza na pripremnom ročištu, na kojem ih je moguće izmijeniti, ili, ako se ono ne održava na predmetni nalog, nakon saslušanja zakonskih zastupnika saziva se glavna rasprava.

Popis svjedoka može se dopunjavati ili izmjenjivati do 20 dana prije datuma održavanja glavne rasprave i druga stranka obavješćuje se da tu mogućnost može iskoristiti, ako želi, u roku od pet dana.

Osim u slučajevima kad sudac može zbog okolnosti izmijeniti red pravnih radnji, izvođenje dokaza na glavnoj raspravi započinje izjavama stranaka.

Zatim se prikazuju snimke ili zvučni zapisi, ako ih ima među dokazima.

Nakon toga mogu slijediti usmena objašnjenja vještaka koji su pozvani na zahtjev jedne od stranaka ili suda te ispitivanje svjedoka.

Nakon izvođenja dokaza raspravlja se o činjenicama stvari. Tijekom tih rasprava odvjetnici donose de facto i de iure zaključke na temelju izvedenih dokaza, pri čemu svaki od odvjetnika može govoriti jedanput.

Nakon završetka glavne rasprave predmet se šalje sucu, koji će u roku od 30 dana donijeti presudu. Ako sud vjeruje da nema dovoljno činjenica, može pozvati osobe koje želi saslušati i narediti poduzimanje potrebnih koraka za objašnjenje nejasnih stvari.

2.3 U kojim slučajevima sud može odbiti zahtjev stranke za izvođenje dokaza?

Zahtjev za izvođenje dokaza može biti odbijen ako je dostavljen nakon zakonom propisanog roka u tu svrhu.

U sljedećim okolnostima zahtjev za izvođenje dokaza može biti odbijen u cijelosti ili djelomično, čak i ako je pravodobno dostavljen: premašen je broj svjedoka za određenu vrstu postupka (oni koji premašuju granicu moraju se odbaciti); sudac smatra da je zahtjev za vještačenje nevažan ili da mu je svrha usporiti postupak; osoba koja treba svjedočiti kao stranka navedena je među svjedocima; traže se izjave stranke o nepoštenim ili zločinačkim činjenicama za koje se tereti predmetna stranka ili se od stranke traži da svjedoči o činjenicama koje ne predstavljaju priznanje. Neće biti prihvaćeni ni dokazi kojima se otkriva državna ili poslovna tajna ili tajna koju moraju čuvati državni službenici, a čija bi se tajnost mogla ukinuti u skladu sa zakonom propisanim uvjetima.

Nakon toga tijekom glavne rasprave i kad svjedok prisegne, sudac provodi prethodnu istragu koje je svrha identificirati svjedoka i saznati je li rođak, prijatelj ili neprijatelj bilo koje od stranaka, je li u ovisnom odnosu sa strankama i ima li izravan ili neizravan interes u predmetu. Ako se na temelju dokaza može zaključiti da stranka ne može biti svjedok ili da nije predložena osoba, sudac ne prihvaća svjedočenje. Svjedoci mogu biti samo osobe koje ne boluju od psihičkih poremećaja ili koje imaju mentalnu sposobnost svjedočiti o činjenicama koje treba dokazati i sudac je odgovoran ocijeniti sposobnost osoba koje su navedene kao svjedoci kako bi mogao ocijeniti dopuštenost i vjerodostojnost njihovih dokaza.

Svjedočenje nije dopušteno ako poslovna izjava, propisana zakonom ili koju su predvidjele stranke, mora biti u pisanom obliku ili dokazana u pisanom obliku. Svjedočenje nije dopušteno ni ako je događaj potpuno dokazan dokumentima ili drugim sredstvima s dokaznom snagom. Svjedočenje nije dopušteno ako se temelji na sporazumima koji su protivni izvornim ili privatnim dokumentima s dokaznom snagom ili su njihov dodatak, bez obzira na to jesu li sporazumi sklopljeni prije stvaranja dokumenta, istodobno ili nakon toga.

2.4 Koji različiti načini dokazivanja postoje?

Postoje sljedeća dokazna sredstva:

a)      dokumenti;

b)      priznanje;

c)      izjave stranaka u predmetu;

d)     vještačenja;

e)      sudska inspekcija;

f)       svjedočenje;

g)      dokazivanje predmetima;

h)      pretpostavke.

2.5 Na koji se način od svjedoka dobivaju dokazi te kako se ti načini razlikuju od onih pomoću kojih se dokazi dobivaju od vještaka? Kakva su pravila u vezi s pisanim dokazima i izvješćima/mišljenjima vještaka?

Razlike u dokaznoj učinkovitosti dokaznih sredstava ne ovise o tome jesu li ona usmena ili pisana.

Sud obvezuju samo dokazi sa zakonski utvrđenom dokaznom snagom i pod navedenim uvjetima: dokazi putem izvornih ili privatnih dokumenata kojih se izvornost dokazuje priznatim sredstvima (članci 362. do 387. Građanskog zakona), priznanje (članci 352. do 360. Građanskog zakona) i pravne pretpostavke (članci 349. do 350. Građanskog zakona).

Ocjenjivanje preostalih dokaza izvršava se u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza i ne podliježe drugim pravilima osim pravilima iskustva odnosno općoj i apstraktnoj procjeni uzročno-posljedične veze. Sudac razmatra dokaze u skladu sa svojim stajalištem o činjenicama uzimajući u obzir navedena pravila.

2.6 Imaju li neki načini dokazivanja veću težinu od drugih?

Zakonom se različitim dokaznim sredstvima pripisuje različita dokazna snaga.

Ako je određenom dokaznom sredstvu zakonom dodijeljen određeni stupanj važnosti ili ako su propisane posebne formalnosti u slučaju postojanja ili radi dokazivanja pravne činjenice, obustavlja se slobodna ocjena dokaza te neka dokazna sredstva imaju prednost pred drugima. U slučaju negativnih dokaza sucu je zakonom zabranjeno da za donošenje odluke uzima u obzir određene vrste dokaza.

U slučaju izvođenja dokaza prikupljanjem izjava svjedoka, usmenim saslušanjem vještaka (vještaci se u načelu saslušavaju na glavnoj raspravi ako je potrebno usmeno objašnjenje jer su rezultati njihovih istraga navedeni u pisanim izvješćima), sudskim istragama, izvješćima o istragama i dokumentima koji u skladu sa zakonom nemaju posebnu važnost, sud slobodno ocjenjuje sve takve dokaze.

Sudac slobodno ocjenjuje dokaznu težinu svjedočenja svjedoka. Međutim, svjedočenjem se ne može zamijeniti dokument propisan zakonom niti ono može biti protivno sadržaju određenih dokumenata ili dodavati sadržaj tim dokumentima.

Sud slobodno ocjenjuje težinu dokaza navedenu u odgovorima vještaka, a isto se primjenjuje i na rezultate sudskih istraga.

Smatra se da su izvornim dokumentima (odnosno dokumentima koje je u pisanom obliku sastavilo nadležno javno tijelo ili službenik koji izvršava svoju dužnost) potpuno dokazane činjenice koje se u njima navode kao da su ih izvršili ti službenici zajedno s činjenicama koje su u njima navedene prema tumačenju tijela koje ih je zabilježilo (takvi su dokumenti dokaz koji se može osporiti samo dokazom kojim se dokazuje suprotno). Kao dokaz izjava koje se pripisuju osobi koja ih je sastavila mogu se upotrebljavati privatni dokumenti s potpisom ili pisani rukom, ili samo s potpisom, koje priznaje ili ne osporava stranka protiv koje se podnosi dokument ili kad, unatoč tome što joj je pripisan potpis i rukopis, stranka izjavljuje da ne zna pripadaju li ti dokumenti njoj, ili dokumenti koji se smatraju izvornima u pravnom i sudskom smislu te privatni dokumenti s potpisima ili rukopisom koje je ovjerio javni bilježnik, ali time se ne onemogućuje dostavljanje argumenata ili dokaza o lažnosti tih dokumenata. Činjenice navedene u izjavi smatraju se dokazanima ako su protivne interesima stranke koja ih je izjavila. Međutim, izjava se mora razmotriti u cijelosti. Privatni dokumenti ovjereni u skladu sa Zakonom o javnom bilježništvu imaju dokaznu snagu izvornih dokumenata, ali ih ne zamjenjuju ako su takvi dokumenti, u skladu sa zakonom, potrebni za dokazivanje valjanosti akta.

Pisano priznanje na sudu ima punu dokaznu snagu protiv osobe koja je izjavila priznanje. Priznanje izvan suda, u obliku izvornog ili privatnog dokumenta, smatra se dokazanim u skladu s uvjetima primjenjivim na te dokumente, a ima punu dokaznu snagu ako je izjavljeno drugoj stranci ili njezinu zastupniku.

Priznanje izvan suda koje nije u obliku dokumenta ne može se dokazati svjedočenjem ako svjedočenje nije dopušteno. Ako je svjedočenje dopušteno, sud slobodno ocjenjuje njegovu dokaznu snagu.

Sud slobodno ocjenjuje nepisana priznanja na sudu i priznanja izvan suda izjavljena trećim strankama ili sadržana u oporuci.

Priznanje nije dokaz protiv osobe koja ga je izjavila: a) ako se smatra nedovoljnim u skladu sa zakonom ili se temelji na činjenicama čije je priznavanje ili istraživanje zabranjeno zakonom; b) ako se temelji na činjenicama koje se odnose na nepovrediva prava; c) ako je priznata činjenica nemoguća ili je očito da ne postoji.

2.7 Je li za dokazivanje određenih činjenica obvezna primjena određenih načina dokazivanja?

Da, tako je u portugalskom pravu.

Ako je tako propisano zakonom, dokument s određenim stupnjem formalnosti ne može se zamijeniti drugim dokaznim sredstvom ili drugim dokumentom, osim ako taj dokument ima veću dokaznu snagu.

Kad su zakonom propisane određene formalnosti u vezi s postojanjem određene pravne činjenice ili s dokazom o toj činjenici, te se formalnosti ne smiju zanemariti.

2.8 Jesu li svjedoci zakonski obvezni svjedočiti?

Sve osobe, bez obzira na to jesu li stranke u postupku ili ne, moraju surađivati u postupku otkrivanja istine. Moraju odgovarati na sva pitanja, sudjelovati u nužnim istragama, dostaviti dokumente koji se od njih traže i izvršavati radnje na temelju kojih se odnosi odluka.

2.9 U kojim slučajevima mogu odbiti svjedočenje?

Svjedoci mogu odbiti svjedočiti, osim u postupcima čija je svrha potvrda rođenja ili smrti djeteta:

  • rođaci u uzlaznoj liniji u predmetima koji se odnose na potomke i posvojitelji u predmetima koji se odnose na posvojenu djecu i obrnuto;
  • punac ili punica odnosno svekar ili svekrva u predmetima koji se odnose na zeta odnosno snahu i obrnuto,
  • bračni drug ili bivši bračni drug u predmetima kad je jedna od stranaka drugi bračni drug ili bivši bračni drug;
  • osobe koje su zajedno živjele u partnerskom odnosu s jednom od stranaka u predmetu u uvjetima sličnima bračnim drugovima.

Sudac je odgovoran obavijestiti navedene osobe da mogu odbiti svjedočiti.

Svjedoci koje obvezuje poslovna tajna, kao što su državni službenici koji moraju čuvati poslovnu i državnu tajnu, mogu odbiti svjedočiti o činjenicama koje obuhvaćaju tu tajnu.

2.10 Je li moguće kazniti osobu koja odbije svjedočiti ili je prisiliti da svjedoči?

U skladu s prethodnim odgovorom, osobe koje odbiju svjedočiti neće biti kažnjene niti će morati surađivati sa sudom jer je to njihovo zakonsko pravo.

2.11 Postoje li osobe koje ne mogu svjedočiti?

Da, od nekih osoba ne mogu se uzimati dokazi.

To su osobe koje ne mogu svjedočiti zbog psihičkog poremećaja ili osobe koje nisu fizički ili mentalno sposobne svjedočiti o činjenicama koje se moraju dokazati.

Sudac je odgovoran ocijeniti sposobnost osoba koje su pozvane kao svjedoci.

Osobe koje mogu davati iskaz kao stranke, ne smiju svjedočiti kao svjedoci.

2.12 Koja je uloga suca i stranaka u saslušanju svjedoka? Pod kojim uvjetima svjedok može svjedočiti videokonferencijskom vezom ili uz primjenu drugih tehničkih rješenja?

Svjedoci svjedoče na glavnoj raspravi osobno ili putem videokonferencije, osim u sljedećim iznimnim okolnostima:

  • kad se dokazi izvode u ranijoj fazi (to je moguće ako postoji opravdan strah da bi moglo biti nemoguće ili vrlo teško prikupiti dokaze od određene osobe),
  • dokazi se izvode putem obavijesti poslane portugalskom konzulatu;
  • dokazi se izvode u domu osobe ili sjedištu službe (povlastica koja se odobrava Predsjedniku Republike i stranim diplomatima u skladu s uvjetima reciprociteta);
  • kad ne mogu doći na sud;
  • kad se koriste povlasticom pisanog svjedočenja.

Svjedočenje mora biti precizno te moraju biti navedeni razlozi i okolnosti u kojima je osoba saznala za činjenice. Ako je moguće, razlog saznanja mora biti detaljno opisan i utemeljen.

Ispitivanje provodi odvjetnik stranke koja je pozvala svjedoka. Odvjetnik druge stranke može svjedoku postavljati pitanja u vezi s činjenicama obuhvaćenima svjedočenjem u svrhu nadopune ili objašnjenja svjedočenja.

Sudac ne smije dopustiti odvjetnicima da budu nepristojni prema svjedocima i da im postavljaju pitanja koja su nevažna, sugestivna, zavaravajuća ili uvredljiva.

Ispitivanje i unakrsno ispitivanje provode zastupnici stranaka ne dovodeći u pitanje podatke koje je tražio sudac ili činjenicu da sudac može postaviti pitanja koja smatra važnima za utvrđivanje istine.

Sudac ispitivanje provodi sam ako je to nužno za osiguranje smirenosti svjedoka ili za okončanje neprimjerena unakrsnog ispitivanja.

Prije odgovaranja na pitanja koja su mu postavljena, svjedok se može upoznati s predmetom, tražiti da mu se pokažu određeni dokumenti koji čine dio predmeta ili može dostaviti dokumente kojima potvrđuje svoje svjedočenje. Prihvaćaju se i uključuju u spis samo dokumenti koje stranka nije mogla ponuditi.

3 Ocjena dokaza

3.1 Ako stranka nije legalno pribavila dokaze, postoje li ograničenja koja sud primjenjuje pri donošenju presude?

Sud neće razmatrati nezakonito pribavljene dokaze.

3.2 Hoće li moje svjedočenje biti dokaz ako sam stranka u postupku?

Da, uz svjedočenje navedene stranke, portugalskim se postupovnim pravom strankama nudi mogućnost davanja izjava.

Prije početka usmene rasprave u prvom stupnju stranke mogu tražiti dopuštenje da daju izjave o činjenicama u kojima su osobno sudjelovale ili koje su izravno saznale.

Sud slobodno ocjenjuje izjave stranaka, osim ako uključuju priznanje.

U vezi s tim vidjeti odgovor na pitanje 2.6.

Dodatne informacije:

Primjenjivo zakonodavstvo

Poveznica se otvara u novom prozoruGrađanski zakon

Poveznica se otvara u novom prozoruZakon o parničnom postupku

Dodatne informacije

Poveznica se otvara u novom prozoruMinistarstvo pravosuđa

Poveznica se otvara u novom prozoruUred državnog odvjetnika

Poveznica se otvara u novom prozoruSlužbeni list

Poveznica se otvara u novom prozoruBaza podataka pravnih dokumenata


Verziju ove stranice na nacionalnom jeziku održava odgovarajuća kontaktna točka EJN-a. Prijevode je napravila služba Europske komisije. Moguće promjene u originalu koje su unijela nadležna nacionalna tijela možda još nisu vidljive u drugim jezičnim verzijama. Europska pravosudna mreža i Europska komisija ne preuzimaju nikakvu odgovornost u pogledu informacija ili podataka sadržanih ili navedenih u ovom dokumentu. Pogledajte pravnu obavijest kako biste vidjeli propise o autorskim pravima države članice odgovorne za ovu stranicu.

Posljednji put ažurirano: 30/04/2018