Full text

Poslovni broj: UsI-5133/13-10

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

PRESUDA

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te zapisničarki Željki Andraka, u upravnom sporu tužitelja OT-OPTIMA TELEKOM d.d. iz Zagreba, Bani 75/a, protiv tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (ranije Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije), iz Zagreba, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Antonije Šerer iz Virovitice, Stjepana Radića 49/I, radi spora između pretplatnika i operatera, 13. siječnja 2016.,

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje odluke Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije, klasa: UP/I-344-08/12-01/1870, urbroj: 376-05/MB-13-4 (DB) od 13. svibnja 2013.

II. Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Odlukom Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije, klasa: UP/I-344-08/12-01/1870, urbroj: 376-05/MB-13-4 (DB) od 13. svibnja 2013., usvojen je prigovor zainteresirane osobe na račun za mjesec lipanj 2012. koji je izdao tužitelj (točka 1.), te je tužitelju naloženo da u roku petnaest dana od dana primitka odluke, zainteresiranoj osobi izda novi račun za mjesec lipanj 2012. i omogući raskid ugovora bez plaćanja naknade za prijevremeni raskid ugovora, a ako je račun već plaćen u cijelosti, da joj vrati više zaračunati novac (točka 2.).
Tužitelj osporava zakonitost odluke tuženika, te u tužbi u bitnome navodi kako tuženik u upravnom postupku u kojem je donesena osporena odluka nije pravilno primijenio materijalno pravo te je nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, slijedom čega je postupio na štetu tužitelja. Navodi da je pretplatnica, do tada korisnica javne govorne usluge tužitelja, 19. siječnja 2011. pozivom Službi za korisnike tužitelja zatražila aktivaciju internetske usluge te je korištenje uslugom ugovoreno uz obvezu minimalnog razdoblja trajanja ugovora od 24 mjeseca. Opremu potrebnu za korištenje usluge interneta (bežični modem) pretplatnica je od tužitelja kupila po povlaštenoj cijeni, upravo iz razloga zaključenja ugovora uz ugovornu obvezu (minimalno trajanje ugovora 24 mjeseca), a koja povlaštena cijena je vidljiva na račun za mjesec veljaču 2011., dostavljenom tuženiku prilikom očitovanja tužitelja u upravnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje. Dodaje kako je 19. siječnja 2011. pretplatnici prethodna obavijest dana putem telefona, kojom prilikom je tužitelj pretplatnicu prije sklapanja novog ugovora upoznao s ponuđenom uslugom i bitnim elementima ugovora, a na što je pretplatnica tada izrazila pristanak. Slijedom navedenog, ističe kako je razvidno i nedvojbeno da je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju putem telefona kao sredstva daljinske komunikacije te sukladno Zakonu o zaštiti potrošača kao propisu koji uređuje način sklapanja ugovora putem sredstava daljinske komunikacije, a ne tek primitkom potvrde prethodne obavijesti i neiskorištavanjem prava na raskid. Navodi kako ne može dokazati da je potvrdu prethodne obavijesti pretplatnica zaprimila, no ističe kako je ista izgubila pravo na raskid ugovora bez naplate naknade za prijevremeni raskid ugovora i temeljem članka 46. stavka 1. Zakonu o zaštiti potrošača, iz razloga što je i rok za raskid ugovora temeljen na tvrdnji nedostavljanja potvrde prethodne obavijesti protekao. Smatra da je razvidno kako je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača bio zaključen novi ugovor te je temeljem odredbe članka 41. stavka 4. ZEK-a, pretplatnica bila u obvezi tužitelju podmiriti naknadu za prijevremeni prestanak ugovora. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.
Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti prigovara svim navodima iz tužbe. Navodi kako je pravilno primijenio materijalno pravo te se prema članku 41. stavak 1. i 3. Zakona o elektroničkim komunikacijama (ZEK), prava i obveze iz pretplatničkog odnosa između operatora javnih komunikacijskih usluga i korisnika tih usluga uređuju njihovim međusobnim ugovorom te ugovori sklopljeni putem sredstava daljinske komunikacije moraju sadržavati odredbe u skladu s posebnim propisima kao i Zakonom o zaštiti potrošača (ZZP). Nadalje ističe kako je u svrhu utvrđivanja osnovanosti naplate naknade, odnosno utvrđivanja okolnosti da je pretplatnica sklopila novi sadržaj ugovora s tužiteljem putem telefona, uz ugovornu obvezu od 24 mjeseca, od tužitelja zatražio presliku obavijesti o aktivaciji usluge (mora sadržavati sve bitne elemente novog ugovora, kao i pravo na raskid takvog ugovora bez plaćanja naknade u roku od sedam dana sukladno člancima 44. i 45. ZZP-a). Dodaje kako je irelevantno da je putem izdanih računa za pružene usluge pretplatnica bila upoznata s aktivacijom zatražene usluge i dostavljene opreme za korištenje iste, kada je svemu trebala prethoditi preslika obavijesti o aktivaciji usluge dostavljena pretplatnici, a što tužitelj nije dokazao. Navedeni tužiteljev način sklapanja ugovora na daljinu nije vjerodostojan dokaz, a pogotovo ne dokaz o postojanju ugovorne obveze bitne za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari i proizlazi da je okolnost sklapanja ugovora upitna i sporna. Tuženik naglašava kako je u predmetnom sporu postupajući u skladu s člankom 51. stavak 3. ZEK-a odlučio na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način i donio zakonitu odluku, te u upravnom postupku koji je prethodio donošenju iste odluke u zakonom propisanom roku utvrdio pravilno sve činjenice i okolnosti bitne za predmetni slučaj sukladno člancima 8., 9. stavak 2., 10. i 47. stavku 1 Zakona o općem upravnom postupku. Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Zainteresirana osoba Antonija Šerer u odgovoru na tužbu navodi kako nije 19. siječnja 2011. bila upoznata s ponuđenom uslugom i pravima i obvezama te nije izrazila pristanak na bilo kakav ugovor niti njegove uvjete, jer se isti nije ni spominjao. Smatra da je davanje internetskih usluga kao dopuna na već postojeću uslugu ugovorenu 2007. bez ikakve obveze, osim urednog plaćanja računa. Navodi kako je tek pokretanjem ovog spora saznala da je ugovor iz 2007. bez njenog znanja i odobrenja produžen 2009. i 2011. što je operator učinio svojevoljno te o ničemu nije bila obaviještena. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
Ocjenjujući zakonitost rješenja javnopravnih tijela Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika. Dana 13. siječnja 2016. održana je usmena i javna rasprava u prisutnosti opunomoćenice tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja i zainteresirane osobe.
Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 20/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZUS) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
Odredbom članka 41. stavak 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (»Narodne novine«, broj 73/08, 90/11 i 133/12 - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da se prava i obveze iz pretplatničkog odnosa između operatora javnih komunikacijskih usluga i pretplatnika tih usluga uređuju njihovim međusobnim ugovorom.
Odredbom članka 41. stavak 4. Zakona propisano je da su sastavni dio pretplatničkog ugovora opći uvjeti poslovanja, uvjeti korištenja usluga i cjenik usluga za koje se taj ugovor sklapa. Pretplatnički ugovor mora sadržavati odredbe koje su utvrđene posebnim zakonom kojim je uređena zaštita potrošača, te drugim posebnim propisima. Obvezno trajanje pretplatničkog ugovora ne može biti dulje od dvije godine, pri čemu operatori javnih komunikacijskih usluga moraju nuditi i pretplatničke ugovore u trajanju od jedne godine. Ugovori sklopljeni putem sredstava daljinske komunikacije ili elektroničke trgovine, kao i ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostora operatora, moraju sadržavati odredbe u skladu s posebnim propisima.
Odredbom članka 44. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 78/12) kao posebnim propisom iz članka 41. Zakona, propisano je da potrošač mora dobiti potvrdu prethodne obavijesti u pisanom, ili u nekom drugom, potrošaču dostupnom trajnom mediju, što je moguće prije, a najkasnije u trenutku isporuke proizvoda, odnosno najkasnije na dan početka pružanja usluge, ako mu potvrda prethodne obavijesti u tom obliku nije bila dostavljena prije sklapanja ugovora.
Odredbom članka 44. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da u slučajevima u kojima je dužan izdati potvrdu prethodne obavijesti, teret dokaza izdavanja te obavijesti je na trgovcu.
U ovom predmetu nije sporno kako tužitelj nema materijalan dokaz da je dostavio potvrdu prethodne obavijesti najkasnije u trenutku isporuke proizvoda odnosno najkasnije na dan početka pružanja usluge, ako mu potvrda prethodne obavijesti u tom obliku nije bila dostavljena prije sklapanja ugovora. Bez obzira na nepostojanje takvog dokaza potrošaču, tužitelj ukazuje kako je zainteresiranoj osovi prethodna obavijest izdana telefonskom obaviješću 19. siječnja 2011., te navodi kako je tom prilikom, prije sklapanja ugovora pretplatnica upoznata sa svim bitnim elementima ugovora, iz kojeg razloga takvu obavijest naknadno nije trebalo dostavljati.
Prvotno Sud uočava kako se prethodna obavijest ne može korisniku izdati telefonskim putem ni prije, ali ni nakon sklapanja ugovora. Naime, naprijed citiranim člankom 44. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisan pisani ili neki drugi, potrošaču dostupni trajni medij te se taj oblik traži i kod davanja obavijesti prije sklapanja ugovora.
Sud smatra kako je trajni medij Zakonom propisan upravo radi Zaštite potrošača na način da mu se pruži materijalan dokaz sklopljenog ugovora.
Nadalje, Sud nalazi kako tuženik u svom odgovoru na tužbu pravilno navodi kako tužitelj nije dokazao ni da su stranke uopće sklopile ugovor o pružanju javnih usluga, a koji ugovor je navodno sklopljen telefonskim putem 19. siječnja 2011., iz kojeg razloga se ne može utvrditi sadrži li isti sve elemente propisane člankom 41. stavak 4. Zakona. Budući da tužitelj nije dokazao postojanje obavijesti koju, sukladno članku 44. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača, mora dokazati, odnosno nije ni dokazao okolnost da je ugovor uopće sklopljen, osporavano rješenje tuženika Sud ocjenjuje na Zakonu osnovanim.
S obzirom na prigovore sadržane u tužbi Sud ocjenjuje kako okolnost da je zainteresirana osoba novougovorenu uslugu koristila ne utječe na okolnost kako je tužitelj propustio korisniku usluge dostaviti prethodnu obavijest. Isto tako nije od utjecaja ni tužiteljevo pozivanje na članak 46. Zakona o zaštiti potrošača, jer u ovom postupku nije dokazano da bi ugovor sa pretplatnikom uopće bio sklopljen.
Budući da niti ostali prigovori sadržani u tužbi ne utječu na pravilnost osporene odluke, Sud nalazi da u ovoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Stoga je temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.
Odluka o objavi presude temelji se na odredbi članka 14. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.

Poslovni broj: UsI-5133/13-10

Sudac
Hrvoje Miladin, v. r.
Zagreb, 13. siječnja 2016.