Izvođenje dokaza | Europski portal e-pravosuđa

1 Teret dokazivanj

1.1 Koja su pravila u vezi s teretom dokazivanja?

U načelu, u parničnom postupku svaka stranka snosi teret dokazivanja činjenica koje se odnose na pretpostavke prava u svoju korist. Zbog toga se raspodjela tereta dokazivanja često temelji na odredbama materijalnog građanskog prava, kao što je Građanski zakonik (Bürgerliches Gesetzbuch, BGB); u tim se odredbama nalaze osnove za tužbu, pomoćna pravila, pravne obrane i drugi prigovori. Ako je ispunjeno pravno načelo prema kojemu se činjenice pripisuju kao pravna posljedica tražbine (na primjer: članak 433. Zakona o parničnom postupku o sklapanju kupoprodajnog ugovora), stranka koja iz toga izvodi tražbinu (u ovom primjeru plaćanje kupoprodajne cijene) obično je ta koja mora iznijeti te činjenice (načelo dokazivanja), a ako ih protivna strana osporava, mora ih dokazati. S druge strane, suprotna stranka mora utvrditi i dokazati pravo na sva suprotstavljena prava ili prigovore (npr. izvršenje). Ako, nakon što su iscrpljeni svi dopušteni dokazi u postupku, još uvijek postoji sumnja o osnovnim činjenicama, potrebno je donijeti odluku o tome tko snosi teret dokazivanja. Stranka koja prema pravilima o teretu dokazivanja mora podnijeti dokaze o spornoj činjenici gubi spor ako ne ispuni obvezu tereta dokazivanja.

1.2 Postoje li pravila prema kojima su određene činjenice izuzete od tereta dokazivanja? U kojim slučajevima? Je li moguće predočiti dokaze kako bi se pokazalo da određena pravna pretpostavka nije valjana?

Njemačkim pravom predviđeni su razni oblici ublažavanja tereta dokazivanja, sve do prebacivanja tereta dokazivanja. Konkretno:

1. Prebacivanje tereta dokazivanja

U parničnom postupku teret dokazivanja može se prebaciti ako se promijeni osnovno pravilo da svaka stranka mora dokazati činjenice u svoju korist. Zbog prebacivanja tereta dokazivanja suprotna strana mora opovrgnuti činjenicu u korist druge stranke. Na primjer, članak 477. Građanskog zakonika sadržava klauzule o prebacivanju tereta dokazivanja u prodajnom pravu. U članku 477. stavku 1. prvoj rečenici Građanskog zakonika utvrđeno je sljedeće: „Ako u roku od godine dana od datuma prijelaza rizika postane očito da je stanje robe u suprotnosti sa zahtjevima članka 434. ili članka 475.b Građanskog zakonika, pretpostavlja se da je roba već bila neispravna kad je rizik prešao, osim ako je ta pretpostavka nespojiva s vrstom robe ili njezinim neispravnim stanjem. […]” U tom slučaju kupac ne mora dokazati da je u trenutku dostave nedostatak već bio prisutan, nego je na prodavatelju da dokaže da nedostatak tad nije bio prisutan.

2. Ublažavanje tereta dokazivanja

a. Zakonskom pretpostavkom (gesetzliche Vermutung) zakonski je propisano da se u određenim okolnostima (osnova za pretpostavku) pretpostavlja postojanje dodatnih okolnosti i da se one moraju uzeti kao osnova za pravnu ocjenu. Zakonskim pretpostavkama ublažava se teret dokazivanja koji snosi jedna od stranaka, koja mora iznijeti obranu i dokazati samo činjenice kojima se opravdava ta pretpostavka. Suprotno se može dopušteno dokazati u skladu s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Zivilprozessordnung, ZPP). Zakonske pretpostavke mogu se odnositi na činjenice, na primjer kad postoji pretpostavka da je potvrda o hipoteci prenesena na vjerovnika posjedovanjem potvrde (članak 1117. stavak 3. Građanskog zakonika). One se također mogu odnositi na prava, na primjer kad postoji pretpostavka da nositelj potvrde o nasljeđivanju ima položaj nasljednika (članak 2365. Građanskog zakonika).

b. Činjenična pretpostavka (tatsächliche Vermutung) postoji ako sud, na temelju vlastitog iskustva ili iskustva vještaka, može zaključiti nedokazane činjenice iz dokazanih činjenica (dokaz na temelju indicija). Na primjer, iz indicija se može zaključiti da je temperatura u određeno vrijeme bila znatno iznad ništice, pa se na temelju općeg iskustva određena osoba tad nije mogla poskliznuti na poledicu. Suprotna stranka može osporiti pretpostavku činjenicama kojima se ozbiljno dovodi u pitanje je li neka pojava zaista tipična u uobičajenom tijeku događaja.

3. Sudskom se praksom teret dokazivanja sve više definira na temelju ravnopravnosti i pravične ravnoteže interesa u određenim rizičnim područjima. Najvažniji su primjeri sljedeći:

odgovornost za proizvod (na temelju članka 823. stavka 1. Građanskog zakonika)

Teret dokazivanja da je proizvod neispravan, da su povrijeđena zakonska prava te da postoji uzročna veza između te dvije činjenice snosi oštećena stranka. S druge strane, na proizvođaču je teret dokazivanja da je ispunio svoje obveze u pogledu organizacije, uputa, praćenja nakon stavljanja u promet i suzbijanja opasnosti te da mu se stoga ne može pripisati nikakva greška.

dužnost obavješćivanja i savjetovanja

Ako nisu ispunjene posebne ugovorne ili predugovorne obveze i savjeti, stranka protiv koje je pokrenut postupak snosi teret dokazivanja da bi šteta nastala čak i da je obveza bila ispunjena. Postoji pretpostavka da je oštećena stranka postupala u skladu s dostavljenim informacijama.

1.3 U kojoj mjeri sud mora biti uvjeren u neku činjenicu kako bi presudu temeljio na postojanju te činjenice?

U članku 286. Zakona o parničnom postupku propisano je temeljno načelo slobodne ocjene dokaza (Freiheit der Beweiswürdigung) u okviru građanskog postupovnog prava. U skladu s tim načelom sud mora sam donijeti odluku o tome je li navod istinit ili lažan u kontekstu ukupnog sadržaja postupka i zaključaka koje donese na temelju dokaza.

Velika vjerojatnost ili visok stupanj vjerojatnosti sami nisu dovoljni za dokazivanje činjenice, ali s druge strane ne mora biti uklonjena sva sumnja. Mora postojati stupanj sigurnosti koji je u praksi dovoljan i kojim se uklanja preostala sumnja, ali se ne isključuje u potpunosti.

Postoji iznimka u vezi s nužnim stupnjem dokazivanja ako je zakonom propisano da su dovoljni uvjerljivi (prima facie) dokazi (primjerice u slučaju privremene pravne zaštite). Navod je točan prima facie ako postoji velika vjerojatnost da je točan. Za vrijeme dokazivanja točnosti prima facie stranke ne moraju slijediti stroga pravila dokazivanja (svjedoci, dokumenti, sudski pregled, vještačenje ili saslušavanje stranaka). Na primjer, dopuštena je i izjava pod prisegom (članak 294. Zakona o parničnom postupku).

2 Izvođenje dokaza

2.1 Mora li stranka uvijek podnijeti zahtjev za izvođenje dokaza ili sudac u određenim predmetima može izvesti dokaze na vlastitu inicijativu?

Načelo u parničnom postupku glasi da je isključivo na strankama da iznesu pitanja i relevantne dokaze. Sud ne može sam utvrđivati materijal i koristiti se njime kao temeljem za svoju odluku. Sud ima dužnost informirati i savjetovati u skladu s odjeljkom 139. Zakona o parničnom postupku.

U nekim slučajevima sud može iznimno sam izvoditi dokaze, protivno načelu da stranke moraju izvoditi dokaze, ali to mora učiniti kad stranke iznesu dobro utemeljene činjenice i ne može sam tražiti istraživanje činjenica.

Stoga sud može po službenoj dužnosti naložiti pregled i dostavu izvješća i nalaza vještaka (članak 144. Zakona o parničnom postupku), dostavljanje dokumenata (članak 142.) i daljnje ispitivanje stranke (članak 448.). Osim toga, sud može po službenoj dužnosti ispitati stranku (članak 448.). Međutim, mora postojati određen stupanj početne vjerojatnosti u odnosu na činjenicu koja se dokazuje.

U izvanparničnim postupcima (kao što su slučajevi skrbništva i nasljeđivanja) i u obiteljskim stvarima (kao što su slučajevi roditeljske skrbi nad djecom i srodstva) koji nisu sporovi (tj. nisu uređeni pravilima dokazivanja prema Zakonu o parničnom postupku) primjenjuje se načelo istrage po službenoj dužnosti (članak 26. Zakona o postupanju u obiteljskim stvarima i izvanparničnim postupcima (Gesetz über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeit, FamFG)). To znači da sud po službenoj dužnosti utvrđuje činjenice relevantne za odluku i izvodi potrebne dokaze u odgovarajućem obliku, prema vlastitoj ocjeni. U tom smislu sud nije vezan navodima stranaka. Različita pravila primjenjuju se u bračnim sporovima (kao što je postupak razvoda) i obiteljskim sporovima (kao što su određeni postupci radi uzdržavanja) (članak 113. Zakona).

2.2 Ako je zahtjev stranke koji se odnosi na izvođenje dokaza odobren, što slijedi?

Službeni dokazi:

ako stranke osporavaju činjenice, Zakonom o parničnom postupku propisan je službeni dokazni postupak, koji omogućuje izvođenje dokaza sljedećim dokaznim sredstvima: iskaz vještaka, vizualni pregled suda, dokumenti, iskazi svjedoka i ispitivanje stranaka (vidjeti u nastavku). Nakon što je stranka ponudila dokaze, sud nalaže izvođenje dokaza o činjenicama koje treba dokazati. To se u načelu obavlja na ročištu bez posebnih formalnosti ili na temelju naloga za izvođenje dokaza u skladu s člankom 358. Zakona o parničnom postupku. U skladu s odjeljkom 359. Zakona u nalogu za izvođenje dokaza moraju biti navedene činjenice koje su predmet spora i u odnosu na koje moraju biti izvedeni dokazi, moraju biti navedeni dokazi koji će se izvoditi, imena svjedoka i vještaka koji će biti saslušani ili stranke koja će biti ispitana te mora biti navedeno koja se stranka oslanja na te dokaze.

Zatim se izvode dokazi u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama (članci od 355. do 484. Zakona o parničnom postupku). Konkretno, potrebno je voditi računa o načelima da je dokaze potrebno izravno izvoditi (članak 355.) i da stranke mogu biti nazočne (članak 357.).

U prvom je od tih načela propisano da se dokazi moraju izvoditi pred sudom pred kojim se vodi rasprava jer taj sud mora ocijeniti dokaze. Iznimke se primjenjuju samo kad se, u skladu sa zakonom, odgovornost za izvođenje dokaza može prenijeti na jednog člana suda pred kojim se vodi rasprava (članak 361. Zakona o parničnom postupku) ili na drugi sud (članak 362.). U skladu s načelom da stranke mogu biti nazočne stranke imaju pravo biti nazočne za vrijeme saslušanja svjedoka i imaju pravo ispitivati svjedoke (članak 397.).

U skladu s člankom 285. Zakona o parničnom postupku o rezultatima dokaza zatim se raspravlja na usmenoj raspravi. U skladu s člankom 286. Zakona sud mora utvrditi činjenice na temelju potpunog sadržaja postupka, uključujući izvedene dokaze. Pritom slobodno ocjenjuje dokaze.

Neslužbeno izvođenje dokaza:

za razliku od službenih dokaza, neslužbeno prikupljanje dokaza omogućuje da se činjenice utvrde bilo kojim sredstvom dokazivanja koje sud smatra potrebnim i može se odvijati uglavnom bez službenih zahtjeva. U skladu s člankom 284. Zakona o parničnom postupku neslužbeno izvođenje dokaza u parničnom postupku dopušteno je samo ako su stranke dale svoj pristanak.

Ako u postupcima na koje se primjenjuje Zakon o postupanju u obiteljskim stvarima i izvanparničnim postupcima izvođenje službenih dokaza nije propisano zakonom, sud može izvoditi dokaze službeno ili neslužbeno kako bi se uvjerio u činjenice (članci 29. i 30. Zakona). Stranke mogu eventualne dokaze uputiti sudu, ali sud prema vlastitoj ocjeni sam odlučuje o potrebi, opsegu i vrsti izvođenja dokaza.

2.3 U kojim slučajevima sud može odbiti zahtjev stranke za izvođenje dokaza?

Zahtjev za prihvaćanje dokaza može biti odbijen iz postupovnih razloga ili na temelju pravila o dokazima:

ako činjenice ne moraju biti dokazane dokazima, npr. već su dokazane ili su očite ili nesporne
ako činjenice nisu materijalne, odnosno ne mogu utjecati na odluku
ako dokazi nisu primjereni za dokazivanje navoda (to je rijetko jer se dokazi ne mogu ocjenjivati prije izvođenja)
ako nije moguće osigurati dokaze
ako su dokazi nedopušteni, primjerice kao rezultat neutemeljenog navoda u okviru zlouporabe postupka ili obveze čuvanja tajne koju ima svjedok (osim ako je oslobođen te obveze)
ako sud izvodi dokaze po vlastitu nahođenju, na primjer za vrijeme ocjene štete u skladu s člankom 287. Zakona o parničnom postupku
ako je činjenica konačno utvrđena u nekom drugom postupku i ako je obvezujuća za obje stranke
ako zahtjev nije pravodobno podnesen (članak 296. stavak 1. Zakona o parničnom postupku)
ako je izvođenje dokaza onemogućeno zbog prepreke neodređenog trajanja, ako je istekao rok i postupak bi se inače odgodio (članak 356. Zakona o parničnom postupku).

2.4 Koji različiti načini dokazivanja postoje?

Postoji sljedećih pet vrsta službenog izvođenja dokaza:

vizualni sudski pregled, članci od 371. do 372.a Zakona o parničnom postupku

On se sastoji od izravnog, osjetilnog pregleda koji sudac obavlja u dokazne svrhe. Iako je pojam koji se upotrebljava pomalo zavaravajući („Augenschein” – „vizualni pregled”), vizualni pregled može uključivati osjetilni pregled dodirom, mirisom, slušanjem i kušanjem. Zbog toga su uključene i audio i videosnimke te mediji za pohranu podataka.

svjedočenje svjedoka, članci od 373. do 401. Zakona o parničnom postupku

Svjedoci mogu svjedočiti o prethodnim događanjima koja su vidjeli. Svjedok može biti samo osoba koja nije stranka u sporu.

Ako svjedok mora imati posebno znanje kako bi razumio činjenice, takav se svjedok naziva vještakom (sachverständiger Zeuge, članak 414. Zakona o parničnom postupku): primjer je izjava doktora hitne službe u slučaju ozljeda pretrpljenih u nesreći.

iskaz vještaka, članci od 402. do 414. Zakona o parničnom postupku

Vještak (Sachverständiger) sucu osigurava stručnost koja mu je potrebna za ocjenjivanje činjenica. Vještaci ne utvrđuju činjenice sami. Od njih se očekuje da daju svoju ocjenu isključivo na temelju činjenica koje su im predstavljene (Anschlusstatsachen).

Od vještaka se može tražiti da donese svoje zaključke samo ako je za utvrđivanje samih činjenica potrebno stručno znanje. Primjer je liječnička dijagnoza.

Izvješće privatnog vještaka koje je naručila jedna od stranaka može se prihvatiti kao dokaz vještaka samo u iznimnim okolnostima i uz suglasnost obje stranke.

dokazne isprave, članci od 415. do 444. Zakona o parničnom postupku

Pismena u smislu Zakona o parničnom postupku jesu pisane izjave koje mogu poslužiti kao dokaz za sporne podneske stranke. U pogledu dokazne vrijednosti u zakonu se razlikuju javne isprave (članci 415., 417. i 418. Zakona) od privatnih isprava (članak 416.).

ispitivanje stranaka, članci od 445. do 455. Zakona o parničnom postupku

Ispitivanje stranaka sporedno je uz druge vrste dokaza i dopustivo samo za potrebe izvođenja glavnih dokaza (članak 445. stavak 2. Zakona o parničnom postupku). U načelu, stranka koja je obvezna dostaviti dokaze može samo podnijeti zahtjev da se suprotna stranka ispita (članak 445. prva rečenica). Osim toga, stranke se mogu ispitivati samo uz suglasnost druge strane ili suda.

S druge strane, u neslužbenom izvođenju dokaza sud može na prikladan način izvesti potrebne dokaze. Za izvođenje dokaza nije potrebna odluka o dokazima ni datum saslušanja dokaza. Uz službena dokazna sredstva (vidjeti prethodno navedeno) dokazi mogu uključivati, na primjer, pribavljanje službenih informacija i izvješća od nadležnih tijela, neslužbene telefonske ili pisane upite, korištenje zvučnih i videozapisa i zapisa podataka. Sud se može poslužiti svim mogućim načinima pribavljanja saznanja kako bi se uvjerio u činjenice; njegova sposobnost da to učini ograničena je samo u situacijama u kojima znanstvena spoznaja i logička načela podrazumijevaju da se neće dobiti daljnji uvidi ili u kojima se određeni dokazi moraju isključiti. U predmetima na koje se primjenjuje Zakon o postupanju u obiteljskim stvarima i izvanparničnim postupcima rezultati izvođenja dokaza unose se u zapisnik (članak 29. stavak 3. Zakona).

2.5 Na koji se način od svjedoka dobivaju dokazi te kako se ti načini razlikuju od onih pomoću kojih se dokazi dobivaju od vještaka? Kakva su pravila u vezi s pisanim dokazima i izvješćima/mišljenjima vještaka?

Svi dokazi imaju jednak položaj zbog načela slobodne ocjene dokaza; ne postoje razlike u dokaznoj vrijednosti. Razlike su samo u načinima prikupljanja dokaza:

Svjedoci

Svaki se svjedok mora ispitivati odvojeno i ne u nazočnosti svjedoka koji će biti saslušani poslije (članak 394. stavak 1. Zakona o parničnom postupku). Svjedoke čija su svjedočenja suprotna moguće je suočiti (članak 394. stavak 2.).

Prije ispitivanja svjedoke se upozorava da moraju govoriti istinu i poslije se od njih može tražiti da prisegnu (članak 395. stavak 1.). Od svjedoka se prvo traži da navedu svoje osobne podatke (članak 395. stavak 2.) i zatim ih se ispituje o predmetu spora (članak 396.). Sud pokušava osigurati da njihovo svjedočenje bude relevantno u odnosu na pitanje o kojem ih se ispituje. Također može postavljati dodatna pitanja svjedocima radi pojašnjenja pitanja ili osiguravanja potpunosti njihovih svjedočenja.

Stranke imaju pravo biti nazočne za vrijeme ispitivanja svjedoka i postavljati im pitanja. U načelu stranke smiju, u postupcima u kojima je obvezno zastupanje po odvjetniku, samo dostaviti pitanja koja će se postavljati svjedocima, a odvjetnik može izravno ispitivati svjedoke (članak 397.).

Pravila kojima se uređuje ispitivanje svjedoka primjenjuju se na dokaze koje osiguravaju vještaci i na ispitivanje samih stranaka (članci 402. i 451.).

Dokumenti

U načelu, dokazne isprave izvode se dostavljanjem dokumenta. Ako stranka koja izvodi dokaze nema predmetni dokument, nego ga ima suprotna stranka ili treća strana, stranka koja izvodi dokaze može zatražiti da suprotna stranka ili treća strana dostavi dokument (članci 421. i 428. Zakona o parničnom postupku). Obveza dostavljanja dokumenata zahtjev je građanskog prava i primjenjuje se kad osoba koja izvodi dokaze ima pravo zatražiti da suprotna stranka ili treća strana preda ili dostavi dokument (članak 422.). Mora postojati uvjerljiva osnova da bi se opravdala ta obveza (članak 424. stavak 5. druga rečenica). Pisana izvješća svjedoka ili mišljenja dokumenti su u smislu Zakona o parničnom postupku.

2.6 Imaju li neki načini dokazivanja veću težinu od drugih?

U skladu s načelom da sud ima slobodu ocjenjivanja dokaza, svi dokazi, u načelu, imaju jednak položaj u skladu s člankom 286. Zakona o parničnom postupku. Svi prikupljeni dokazi predstavljaju osnovu za ocjenjivanje koje obavlja sud. Suci samo u iznimnim okolnostima moraju poštovati obvezujuća pravila: primjeri se odnose na dokaznu vrijednost spisa u skladu s člankom 165. Zakona o parničnom postupku ili presude u skladu s člankom 314. ili ostalih dokumenata u skladu s člancima od 415. do 418.

2.7 Je li za dokazivanje određenih činjenica obvezna primjena određenih načina dokazivanja?

Ne, u Zakonu o parničnom postupku u načelu nisu propisane obvezne vrste dokaza za dokazivanje određenih činjenica.

U određenim vrstama postupaka postoje iznimke. U postupcima koji se odnose na vlasničke listove i mjenice dokazi kojima se utvrđuju činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev mogu se izvoditi samo u obliku isprava, a dokazi o svim ostalim činjenicama samo u obliku isprava ili ispitivanjem stranaka (članci 592. i dalje Zakona).

U određenim postupcima koji uključuju detaljnu intervenciju u pogledu temeljnih prava zakonom je predviđeno obvezno pribavljanje mišljenja vještaka, na primjer prije imenovanja skrbnika ili prije mjere obveznog liječenja (članci 280. i 312. Zakona o postupanju u obiteljskim stvarima i izvanparničnim postupcima).

2.8 Jesu li svjedoci zakonski obvezni svjedočiti?

Svi svjedoci koji su u nadležnosti njemačkih sudova i koji su pravilno pozvani obavezni su doći na ročište, svjedočiti i prisegnuti.

Dužnost svjedoka da svjedoči uključuje i dužnost da provjeri što zna na temelju dokumenata i prisjeti se toga (članak 378. Zakona o parničnom postupku). Svjedoci ne moraju svjedočiti o činjenicama kojih nisu svjesni.

2.9 U kojim slučajevima mogu odbiti svjedočenje?

U Zakonu o parničnom postupku razlikuje se pravo svjedoka na šutnju zbog osobnih razloga (članak 383. Zakona o parničnom postupku) i zbog materijalnih razloga (članak 384.). Pravo svjedoka da odbije svjedočiti u skladu s člankom 383. Zakona o parničnom postupku temelji se na obiteljskoj vezi svjedoka ili obvezi poslovne tajne. Svrha mu je izbjeći sukob interesa.

Pravo svjedoka na šutnju zbog osobnih razloga primjenjuje se na zaručene osobe (br. 1), bračne drugove (br. 2) i stranke u građanskoj zajednici (br. 2.a) za trajanja i čak i nakon prestanka braka ili građanske zajednice. Osoba koja jest ili je bila u izravnom srodstvu sa strankom, na temelju krvi ili braka, ili koja jest ili je bila u srodstvu po bočnoj liniji do trećeg koljena ili jest ili je bila u bračnom srodstvu po bočnoj liniji do drugog koljena ne može se obvezati na svjedočenje (br. 3). Srodstvo po bočnoj liniji znači da nisu u izravnom srodstvu nego su potomci iste treće osobe. Stupanj krvnog ili bračnog srodstva određuje se brojem posrednih rođenja.

U skladu s člankom 383. stavkom 1. br. 4 Zakona svećenici, osobe koje rade ili su radile na pripremi, proizvodnji ili distribuciji časopisa i radio ili TV programa (br. 5) i osobe kojima su, zbog njihova položaja, povjerene informacije koje se ne mogu otkriti zbog njihove prirode ili u skladu sa zakonskom odredbom (br. 6), nemaju obvezu svjedočiti.

Pravo svjedoka da odbije svjedočiti iz profesionalnih razloga obuhvaća sve informacije koje su poznate navedenoj osobi zbog njezina položaja.

S druge strane, svrha je prava svjedoka da odbije svjedočiti u skladu s člankom 384. Zakona o parničnom postupku zaštititi svjedoke od negativnih posljedica obveze svjedočenja. Dano im je samo pravo da ne odgovaraju na pojedina pitanja, ali ne i pravo da potpuno odbiju svjedočiti.

Pravo na odbijanje svjedočenja u skladu s člankom 384. primjenjuje se kad bi se odgovorom na pitanje uzrokovala izravna financijska šteta svjedocima ili osobi u srodstvu navedenoj u članku 383. Zakona (br. 1) ili bi ih se izložilo gubitku časti ili riziku od kaznenog ili upravnog progona (br. 2). Svjedoci također ne moraju odgovoriti na pitanja ako bi time morali otkriti trgovačku ili poslovnu tajnu (br. 3).

U članku 385. Zakona o parničnom postupku utvrđene su određene iznimke od opisanih prava svjedoka da ne svjedoče. Posebno je važan članak 385. stavak 2., kojim se svećenici i osobe koje ne moraju svjedočiti u skladu s materijalnim pravom na temelju članka 383. stavka 1. br. 6 oslobađaju obveze šutnje i obnavlja se njihova obveza svjedočenja.

2.10 Je li moguće kazniti osobu koja odbije svjedočiti ili je prisiliti da svjedoči?

Da. Ako svjedok koji je pravilno pozvan ne dođe na ročište, sud će odrediti upravnu novčanu kaznu u skladu s člankom 380. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku te će, ako ta kazna ne bude plaćena, odrediti zatvorsku kaznu. Novčana kazna iznosi od 5 EUR do 1000 EUR (članak 6. stavak 1. Zakona kojim se uvodi Kazneni zakon (Einführungsgesetz zum Strafgesetzbuch)), a zatvorska kazna iznosi od jednog dana do šest tjedana (članak 6. stavak 2. tog zakona). Ako ne dođu na ročište, svjedoci također moraju platiti troškove nastale zbog nedolaska.

Svjedok koji drugi put ne dođe na ročište može se prisilno dovesti na ročište u skladu s člankom 380. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku te mu može biti određena administrativna kazna. Te se mjere neće provoditi ako svjedok pravodobno dostavi odgovarajuće objašnjenje za svoju odsutnost. Ako takvo objašnjenje nije pravodobno zaprimljeno, svjedoci će morati pokazati da nisu odgovorni za odgodu (članak 381. Zakona).

Ako svjedok odbije svjedočiti ili prisegnuti bez navođenja razloga, ili navede razlog koji je proglašen nerelevantnim, u skladu s člankom 390. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku moguće je poduzeti mjere jednake onima koje se primjenjuju na svjedoka koji bez objašnjenja nije došao na ročište. Ako svjedok po drugi put odbije svjedočiti, on može, na zahtjev, biti pritvoren i prisiljen svjedočiti, ali samo dok traje tekući postupak (članak 390. stavak 2. Zakona).

2.11 Postoje li osobe koje ne mogu svjedočiti?

Ne, ne postoji opća mogućnost diskvalifikacije svjedoka. Svjedok može biti svaka osoba koja je dovoljno zrela da može opažati činjenice i razumjeti pitanja o njima te odgovarati na njih, bez obzira na svoju dob ili mogućnost sklapanja pravnih poslova.

Ne postoje posebna pravila za osobe koje su prethodno kažnjene zbog namjernog iznošenja lažnih izjava ili davanja lažnog iskaza pod prisegom.

Međutim, osoba koja je izravno uključena u postupak kao stranka ili pravni zastupnik stranke ne može biti svjedok. Postoji iznimka za združene stranke u odnosu na činjenice koje se odnose samo na druge združene stranke. U određenim okolnostima agent može biti svjedok ako je predmet ispitivanja izvan područja primjene agencijskog odnosa. Ovlašteni zastupnik može, na primjer, svjedočiti o činjenicama koje nisu povezane s njegovim dužnostima u postupku u kojem je stranka osoba koju zastupaju.

Mjerodavno vrijeme kad se osoba mora kvalificirati za svjedočenje uvijek je vrijeme kad će biti saslušana.

2.12 Koja je uloga suca i stranaka u saslušanju svjedoka? Pod kojim uvjetima svjedok može svjedočiti videokonferencijskom vezom ili uz primjenu drugih tehničkih rješenja?

Svjedoke ispituju sudac ili suci. Svjedoke također može ispitivati jedan član sudskog vijeća ili drugi sud, ako se od samog početka može pretpostaviti da će sudsko vijeće moći primjereno ocijeniti rezultat dokaza čak i bez neposrednog uvida u tijek izvođenja dokaza.

Svjedoci se mogu saslušati putem videokonferencije ako sud to dopušta na zahtjev (samo) jedne od stranaka, u skladu s člankom 128.a stavkom 2. Zakona o parničnom postupku.

3 Ocjena dokaza

3.1 Ako stranka nije legalno pribavila dokaze, postoje li ograničenja koja sud primjenjuje pri donošenju presude?

U parničnom postupku u načelu ne postoji zakonodavstvo kojim se sudu zabranjuje razmatranje pojedinih dokaza. Jedina je iznimka to da sud možda neće uzeti u obzir presude koje su uklonjene ili će biti uklonjene iz Saveznog središnjeg upisnika (članak 51. Zakona o saveznom središnjem upisniku (Bundeszentralregistergesetz)).

Međutim, sudu može biti zabranjeno razmatranje dokaza u parničnom postupku prema sudskoj praksi Saveznog ustavnog suda (Bundesverfassungsgericht) ako postoji nezakonito miješanje u ustavom zaštićena temeljna stajališta stranke koja osporava dokaze, posebice ljudsko dostojanstvo i općenito osobna prava, što iznimno nije opravdano. Potrebno je odvagnuti koristi i interese, uzimajući u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja.

U skladu s tom sudskom praksom, na primjer, sud općenito ne može izvoditi dokaze dobivene tajnim snimanjem, upotrebom miniprijenosnika, mikrofona ili interkoma za slušanje razgovora te upotrebom nezakonito stečenih osobnih spisa, kao što su dnevnici ili intimna pisma.

Međutim, u svakom od tih slučajeva može se zasebno za svaki od njih odlučiti da iznimno ne postoje prava protuteže kojima se opravdava prihvaćanje zakonski dobivenih dokaza, pod uvjetom da to ne utječe na važno područje privatnog života.

O pitanju mogu li dokazi biti isključeni kao rezultat povrede postupovnog pravila može se odlučivati zasebno za svako takvo pravilo. Nedostatke koji utječu na postupak i način organizacije ročišta moguće je ispraviti u skladu s člankom 295. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku. Ispitivanje određene stranke kao svjedoka, na primjer, nedostatak je u postupku kojeg se moguće odreći, odnosno dokazi se mogu upotrebljavati ako se stranke odreknu pravila ili nisu prigovorile protiv pogreške do kraja sljedećeg ročišta. Neinformiranje o pravu svjedoka da odbije dati dokaze također se može ispraviti u skladu s člankom 295. stavkom 1. Zakona.

Međutim, nije se moguće odreći usklađenosti s pravilima koja su u javnom interesu (članak 295. stavak 2.). Primjeri uključuju sve točke koje sud mora po vlastitom nahođenju razmatrati, kao što su zahtjevi postupaka, dopuštenost žalbe ili izuzeće sudaca.

3.2 Hoće li moje svjedočenje biti dokaz ako sam stranka u postupku?

Kao što je već objašnjeno pod 2.4., u određenim se okolnostima kao dokaz može prihvatiti ispitivanje stranaka. Sudac po vlastitom nahođenju odlučuje o težini takvih dokaza (članak 286. Zakona o parničnom postupku).

4 Je li ta država članica u skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe o izvođenju dokaza navela druga tijela koja su na temelju Uredbe nadležna za izvođenje dokaza za potrebe sudskih postupaka u građanskim ili trgovačkim stvarima? Ako je odgovor potvrdan, u kojim su postupcima nadležna za izvođenje dokaza? Mogu li zatražiti izvođenje dokaza ili pomoći u izvođenju dokaza samo na temelju zahtjeva druge države članice? Vidjeti i obavijest u skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe o izvođenju dokaza

Ne.

Posljednji put ažurirano: 22/12/2025