1 U kojim okolnostima roditelj može zakonito odvesti dijete u drugu državu bez suglasnosti drugog roditelja?
Na pitanje gdje bi dijete trebalo trajno živjeti primjenjuju se pravna pravila o pravu na određivanje djetetova boravišta, stoga ono čini dio de facto skrbi o djetetu (članak 1631. stavak 1. njemačkog Građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch, BGB)). To je pitanje, kao i skrb o djetetovoj imovini, u opsegu roditeljske odgovornosti u skladu s člankom 1626. stavkom 1. Građanskog zakonika.
Ako samo jedan roditelj ima roditeljsku odgovornost i samim time pravo na određivanje djetetova boravišta, ne treba suglasnost drugog roditelja kad odlučuje o tome gdje bi dijete trebalo živjeti, što obuhvaća i njegovo preseljenje u drugu zemlju.
Ako oba roditelja imaju roditeljsku odgovornost, moraju zajednički odlučiti o preseljenju djeteta u drugu zemlju. Za razliku od, na primjer, kratkog odmora u susjednoj europskoj zemlji, riječ je o iznimno važnom pitanju u smislu članka 1687. stavka 1. prve rečenice Građanskog zakonika, za koje je potrebna suglasnost obaju roditelja.
Međutim, obiteljski sud može na zahtjev prenijeti roditeljsku odgovornost za određena pitanja, pa tako i pravo na određivanje djetetova boravišta, na samo jednog roditelja (usp. članak 1671. stavak 1. Građanskog zakonika). U toj situaciji, čak i u slučaju zajedničke roditeljske odgovornosti za druga pitanja, roditelj može samostalno odlučiti o djetetovu boravištu i njegovu preseljenju u drugu zemlju bez suglasnosti drugog roditelja.
2 U kojim je okolnostima potrebna suglasnost drugog roditelja za odvođenje djeteta u drugu državu?
Suglasnost drugog roditelja za preseljenje djeteta u inozemstvo potrebna je ako roditelji dijele roditeljsku odgovornost (ili barem pravo na određivanje djetetova boravišta) (vidjeti i odgovor na 1. pitanje).
3 Ako drugi roditelj nije suglasan s odvođenjem djeteta u drugu državu, iako je ono nužno, kako se dijete može na zakonit način odvesti u drugu državu?
Preseljenje djeteta u drugu zemlju zakonito je ako roditelj koji se želi preseliti s djetetom smije samostalno donijeti tu odluku, npr. zato što ima isključivu roditeljsku odgovornost ili barem isključivo pravo na određivanje djetetova boravišta (vidjeti i odgovor na 1. pitanje).
Međutim, ako roditelji dijele roditeljsku odgovornost, ali se ne slažu oko djetetova preseljenja u inozemstvo i ne mogu se sporazumjeti, oboje mogu podnijeti zahtjev obiteljskom sudu da im dodijeli pravo na odlučivanje o preseljenju u skladu s člankom 1628. Građanskog zakonika. Nakon toga sud mora odlučiti u najboljem interesu djeteta uzimajući u obzir konkretne okolnosti, praktične aspekte i legitimne interese svih uključenih osoba (članak 1697.a Građanskog zakonika).
Osim toga, u skladu s člankom 1671. stavkom 1. Građanskog zakonika i roditelj koji živi odvojeno od drugog roditelja može obiteljskom sudu podnijeti zahtjev za dodjelu isključive roditeljske odgovornosti ili roditeljske odgovornosti za određeno pitanje, npr. pravo na određivanje djetetova boravišta. Sud će prihvatiti zahtjev uz suglasnost drugog roditelja (osim ako se dijete staro najmanje 14 godina ne usprotivi) ili ako je (djelomično) ukidanje zajedničke roditeljske odgovornosti ili (djelomično) prenošenje roditeljske odgovornosti na podnositelja zahtjeva vjerojatno u najboljem interesu djeteta. Ako sud odobri zahtjev, roditelj može slobodno odlučivati o mjestu djetetova boravišta.
4 Primjenjuju li se ista pravila i na privremeno (npr. praznici, zdravstvena skrb itd.) i na trajno odvođenje? Ako je potrebno, priložite odgovarajuće obrasce suglasnosti
Roditelj s isključivom roditeljskom odgovornošću ili isključivim pravom na određivanje djetetova boravišta smije nakratko odvesti dijete u inozemstvo kad god poželi.
Međutim, roditelji sa zajedničkom roditeljskom odgovornošću tu odluku u načelu moraju donijeti zajedno (članak 1627. Građanskog zakonika). Ako roditelji imaju zajedničku roditeljsku odgovornost, ali ne žive zajedno, moraju zajednički odlučiti je li planirano putovanje svakodnevno ili iznimno važno pitanje (članak 1687. stavak 1. prva rečenica Građanskog zakonika). Roditelj s kojim dijete obično živi ima pravo samostalno odlučivati o svakodnevnim pitanjima (članak 1687. stavak 1. druga rečenica Građanskog zakonika). U skladu s člankom 1687. stavkom 1. četvrtom rečenicom Građanskog zakonika drugi roditelj može samostalno odlučivati o de facto skrbi o djetetu, npr. što smije jesti i kad smije na počinak, kad dijete živi s njim uz suglasnost drugog roditelja ili na temelju sudske odluke. U zakonodavstvu nije točno propisano koja su pitanja iznimno važna, koja su svakodnevna, a koja se odnose na de facto skrb o djetetu. To ovisi o posebnim okolnostima pojedinačnog slučaja. Načelno, i roditelj s kojim dijete obično živi i roditelj koji ima pravo na kontakt s djetetom može samostalno odlučivati o privremenim putovanjima u inozemstvo ako nije riječ o putovanjima na osobito rizična područja za dijete, kao što su udaljena područja, područja bez odgovarajuće medicinske skrbi ili područja na kojima vlada politički nemir. Međutim, roditelj koji ima pravo na kontakt s djetetom mora unaprijed obavijestiti roditelja koji je primarni skrbnik djeteta o odredištu putovanja.
Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsku odgovornost nema pravo odlučivati gdje bi dijete trebalo živjeti. Doduše, dok je dijete kod njega, i on ima pravo samostalno odlučivati o pitanjima de facto skrbi o djetetu u skladu s člankom 1687.a Građanskog zakonika.