Bezárás

MÁR ELÉRHETŐ A PORTÁL BÉTA VERZIÓJA!

Látogasson el az európai igazságügyi portál béta verziójának felületére, és mondja el nekünk, milyennek találja!

 
 

Navigációs útvonal

menu starting dummy link

Page navigation

menu ending dummy link

Pravo države članice - Luksemburg

Ez az oldal gépi fordítás eredménye – a fordítás minőségét nem áll módunkban garantálni.

Az értékelés alapján ennek a fordításnak a minősége: közepes

Ön szerint használható ez a fordítás?

U ovom odjeljku naći ćete pregled različitih pravnih izvora u Luksemburgu.


Izvori prava

Međunarodni izvori prava

Veliko Vojvodstvo Luksemburg obvezuje međunarodne, multilateralne ili bilateralne ugovore. Uz obveze koje te obveze nameću luksemburškoj državi u njezinim odnosima s drugim državama, neki od tih ugovora izvor su prava pojedinaca (npr. građani EU-a mogu se izravno osloniti na slobodu kretanja na temelju europskih ugovora.

Međunarodne Konvencije

To su međunarodni ugovori i sporazumi između Velikog Vojvodstva Luksemburga i stranih država. Primjeri uključuju Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Rimu o sklapanju ugovora u Rimu ili u okviru Ugovora BeNetLux potpisan u Haagu 3. veljače 1958. odnosno 17. lipnja 2008.., te obvezujuću Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg.

Pravo Zajednice

Pravo Zajednice sadrži europske ugovore kao takve i propise sekundarnog zakonodavstva sadržane u aktima institucija Europske zajednice i Europske unije: Direktive, odluke, propisi, mišljenja i preporuke.

Nacionalni pravni izvori

Pravila ustavne vrijednosti

Ustav Velikog Vojvodstva Luksemburga proglašen je 17. listopada 1868.. Ustavni sustav uspostavljen 1868. usko je sličan sustavu belgijskog Ustava iz 1831. Unatoč brojnim pojedinostima u detalje, s člancima belgijskog ustavnog prava može se bez rezervi uzeti u obzir opća načela. Unatoč brojnim ustavnim revizijama koje su provedene od njezina stupanja na snagu, ovaj Ustav i dalje u velikoj mjeri odgovara tekstu koji je donesen 1868.

Ustav Luksemburga Ustav je krutog tipa, tj. njegova izmjena zahtijeva opažanje posebnog postupka koji je složeniji od redovnog zakonodavnog postupka. Za reviziju Ustava potrebna su dva uzastopna glasovanja Zastupničkog doma (Parlamenta) s većinom od najmanje dvije trećine glasova članova Zastupničkog doma, s obzirom na to da glasanje putem punomoći nije dopušteno. U razmaku od najmanje tri mjeseca odvajaju se dva glasa.

Ako tijekom dva mjeseca nakon prvog glasovanja više od četvrtine članova Zastupničkog doma ili 25 000 glasača to zatraže, tekst koji je Zastupnički dom usvojio u prvom čitanju podnosi se na referendumu. U tom slučaju nema drugog glasovanja, a revizija se donosi samo ako dobije većinu valjanih danih glasova.

Pravila zakonodavne vrijednosti

Zakon je definiran kao standard koji je prenio veliki vojvoda, koji je donio Zastupnički dom. Osim ako ustavna odredba ili pravilo međunarodnog prava ograničava njegovu slobodu, luksemburški zakonodavac sam odlučuje o smjernicama koje namjerava dati upravnom pravu.

Pravila regulatorne vrijednosti

Jasno je da se zakonom ne mogu regulirati sva pitanja čak i na posljednji detalj. Nadalje, primjena relativno složenog zakonodavnog postupka nije uvijek primjerena, na primjer kad je riječ o donošenju zakona u pitanju u kojem standard treba često izmijeniti.

To je slučaj kada se donese uredba velikog vojvode, koja je provedbeno pravilo prava. Naime, luksemburški Ustav nalaže veliki vojvoda od službenog putovanja na „(učiniti) propise i odluke nužne za provedbu zakona”.

Koje su, ako ih ima, drugi izvori prava i koja je njihova vrijednost?

Sudska praksa

Prihvaćanje sudske prakse kao jednog od izvora prava nije bez poteškoća. Luksemburško pravo zapravo ne poznaje „pravilo presedana” koje se primjenjuje u anglosaksondama i sudcima općenito nije vezan sudskim odlukama u drugim predmetima, čak ni prilično usporedivima. Također je zabranjeno sucima dati mišljenje na temelju opće odredbe i stoga njihova presuda mora uvijek biti ograničena na konkretan slučaj koji se pred njima vodi.

Međutim, u praksi, proizvodnja sudske prakse u usporedivom predmetu ima neosporan utjecaj u predmetu. Osim toga, kada tekst bude podvrgnut tumačenju, ovlast suca nedvojbeno je važnija jer mu je omogućeno da oblikuje zakon tumačeći ga.

  • Međunarodna sudska praksa

Veliko Vojvodstvo Luksemburg prepoznaje izravnu nadležnost određenog broja međunarodnih sudova, uključujući Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.

  • Europska sudska praksa

U skladu s člankom 267.. UFEU-a, sudska praksa Suda Europske unije obvezujuća je za nacionalne sudove putem zahtjeva za prethodnu odluku koji nacionalnim sudovima omogućuje da prije donošenja odluke od Suda zatraže rješavanje problema nastalih primjenom prava Zajednice na koje se pojedinci mogu pozvati pred njima.

  • Nacionalna sudska praksa

Sudske odluke donesene na kraju građanskog i trgovačkog postupka u pravilu imaju snagu pravomoćno presuđene stvari: te su odluke obvezujuće za stranke u sporu, ali ne mijenjaju strukturu zakona.

To vrijedi i za većinu odluka koje donose upravni sudovi. Iznimno, ako je pokrenut postupak pred Općim sudom ili upravnim sudom protiv regulatornog akta, sudska odluka ili presuda imaju opću primjenu i objavljuju se u listu Mémorial, Službenom listu Velikog Vojvodstva Luksemburga.

Presude Ustavnog suda također su opće primjene te se objavljuju u Mémoricu.

Opća načela

Pravila utvrđena u sudskoj praksi osobito uključuju kategoriju općih pravnih načela, koja su definirana kao „pravno pravilo koje je obvezujuće za upravu i čije postojanje potvrđuje sud kao sud”.

Hijerarhija normi

Prema nacionalnom pravu prednost imaju izvori prava. Ustav je izvor najviše carine, nakon čega slijede zakoni i propisi.

U nedostatku bilo kakve ustavne odredbe, luksemburško pravno stajalište o odnosu međunarodnog i domaćeg prava proizlazi isključivo iz sudske prakse.

Luksemburška sudska praksa u vezi s tom točkom razvijena je od početka 1950-ih od početka s kada je Cour de cassation prvo, a zatim Državno vijeće ukinuti prethodno stajalište da je nadzor usklađenosti zakonodavstava s međunarodnim ugovorima od strane Suda bio nemoguć zbog diobe vlasti.

U skladu s referentnom odlukom Vijeća države iz 1951., „međunarodni ugovor koji u nacionalno zakonodavstvo ugrađuje odobreni zakon je zakon višeg standarda koji ima podrijetlo veće od volje unutarnjeg tijela. Iz toga slijedi da, u slučaju proturječja između odredaba međunarodnog ugovora i onih nacionalnog prava, međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom” (Conseil d’État, 28. srpnja 1951.., Pasax., str. 263.).

Tekst te odluke vrlo je širok, s obzirom na to da se u presudi ne pravi razlika s obzirom na to da međunarodni standard ima prednost pred eventualnim internim tijelom. Međutim, luksemburški sudovi nikada nisu izričito odlučivali prednost međunarodnih standarda o ustavu.

Međutim, valja istaknuti da je u okviru revizije nacrta državnog teksta iz 1956. godine, pod uvjetom da „pravila međunarodnog prava čine dio nacionalnog pravnog poretka”. Prednost imaju zakoni i druge nacionalne odredbe.” U komentaru članaka jasno je navedeno da potonje mora sadržavati ustavne odredbe.

Vijeće je, međutim, implicitno prihvatilo taj prioritet u mišljenju od 26. svibnja 1992. o nacrtu zakona o odobrenju Ugovora o EU-u. Naime, navodi se da „treba imati na umu da, u skladu s pravilom hijerarhije pravnih normi, međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom i da, u slučaju sukoba, nacionalno pravo u korist Ugovora ne izvršava sudovi. Budući da je važno izbjeći proturječje između našeg nacionalnog prava i međunarodnog prava, Conseil d’État ustraje u tome da bi se relevantna ustavna provjera trebala provesti u korisnom razdoblju kako bi se spriječila takva neusklađenost.” Stoga se čini da je Veliko Vojvodstvo Luksemburg aktivno angažirano na međunarodnoj razini.

To je nedvojbeno tehnička posljedica nedostatka ocjene ustavnosti zakona u Luksemburgu. Ustavni sud provjerava usklađenost zakona konstituiranjem Ustava. ne može se uputiti na pitanje o sukladnosti zakona kojim se odobrava međunarodni ugovor.

U pravnom poretku Luksemburga Ustavni sud može proglasiti neustavnima zakone. Sud može pokrenuti postupak pred sudom ili upravnim sudom u Luksemburgu kada se u okviru postupka pred tim sudom postavlja pitanje ustavnosti. Izravno upućivanje nije moguće.

Također je moguće podnijeti tužbu za poništenje protiv nezakonitih regulatornih akata pred upravnim sudom s mogućnošću žalbe upravnom sudu. Međutim, ta je tužba dopuštena samo u roku od tri mjeseca od dana objave Uredbe. Ako se, nakon isteka tog roka, o zakonitosti regulatornog akta raspravlja pred sudskim ili upravnim sudom, taj sud zadržava mogućnost zanemarivanja zakonodavnog teksta u korist tog prava, ali, za razliku od izravne tužbe u roku od tri mjeseca od objave, ta odluka neće imati ovlast Općeg tijela.

Aranžmani za „stupanje na snagu pravila o nacionalnom području pravila sadržanih u nadnacionalnim instrumentima”

Međunarodne Konvencije

Luksemburški ustav posebno je kratak kada regulira postupak odobrenja međunarodnih ugovora jer se njime samo utvrđuje da „Ugovori ne proizvode pravne učinke prije nego što su odobreni na temelju zakona i objavljeni u oblicima predviđenima za objavu zakona”.

Veliko Vojvodstvo je zemlja s monistički tradicijom. Drugim riječima, upravo se Ugovor primjenjuje na isti način kao unutarnje pravilo Velikog Vojvodstva bez potrebe da ga se prenese u jedan ili drugi oblik.

Stoga je sadržaj zakona o odobrenju vrlo kratak i općenito se ograničava na samo jedan članak, u skladu s kojim se „odobrava” određeni ugovor. Taj zakon nema zakonodavne sadržaje. Odobrava se pravo odobrenja, ali se ne prenosi; nema druge svrhe osim davanja ovlaštenja vladi za ratifikaciju Ugovora.

Parlament ovaj zakon prosljeđuje u okviru redovnog postupka. Glasovanje se obično održava apsolutnom većinom, osim ako Ugovor sadrži delegiranje ovlasti (vidjeti u nastavku). Od revizije iz 1956. luksemburški Ustav sadržava izričitu odredbu kojom se međunarodnim organizacijama omogućuje prijenos ovlasti na međunarodne organizacije. U članku 49.a. ustava navodi se da „ovlasti predviđene Ustavom za zakonodavnu, izvršnu i sudsku granu Europske unije mogu biti privremeno dodijeljene međunarodnim ugovornim institucijama”. Međutim, člankom 37. stavak 2.. ustava predviđa se da takvi ugovori moraju dobiti odobrenje Zastupničkog doma pod uvjetima znatno pojačane većine.

Osim ako je to izričito predviđeno, glasovanje odobrenja ne smije imati učinak stavljanja ugovora na snagu u luksemburškom unutarnjem poretku. Pravo na odobrenje preduvjet je za njegovo stupanje na snagu, ali samo nakon ratifikacije. U Luksemburgu se razmatra i da, čak i nakon odobrenja Zastupničkog doma, izvršno tijelo zadrži svoju diskrecijsku ovlast za ratifikaciju teksta i da izvršavanje te ovlasti nije u nadležnosti suca.

Stupanje na snagu ugovora prema nacionalnom pravu obično podliježe trima uvjetima. (1) Veliko Vojvodstvo ratificiralo je Ugovor, (2) Ugovor je na međunarodnoj razini na snazi i (3) tekst Ugovora objavljen je u cijelosti u Luksemburgu Mémorial, na isti način kao zakon.

Valja podsjetiti da je objavljivanje Ugovora (uvedenog člankom 37.. ustava) zaseban zahtjev od obveze objave prava iz Ugovora. Istina je da su u većini slučajeva ispunjena dva uvjeta, odnosno tekst Ugovora objavljen je u listi Mémorial odmah nakon tog zakona. Međutim, ta dva akta nisu ista i publikacije bi se mogle odvojiti od ugovora koji nisu sastavni dio zakona o odobrenju.

Norme Zajednice

Luksemburški Ustav ne sadrži posebne odredbe kojima se uređuje prenošenje europskih sekundarnih normi u Luksemburg.

Uobičajeni instrument za provedbu europskih direktiva je pravo koje je Zastupnički dom donio u skladu s običnom većinom.

Iako je u načelu da se europske direktive obično moraju prenijeti u luksemburško pravo pravnim sredstvima, primjena formalnog prava nije nužna ako se Direktiva odnosi na pitanje koje je već uređeno luksemburškim pravom. U tom slučaju prenošenje se može provesti uredbom velikog vojvode koja se donosi na temelju opće ovlasti za provedbu zakona koje vlada donosi na temelju članaka 33. i 36. ustava. Formalno je luksemburško pravo da izvršava veliki vojvode, čak i ako se sadržaj uredbe zapravo temelji na europskoj direktivi.

I dalje se može izbjeći pribjegavanje zakonodavnom postupku ako se na nju primjenjuje zakon o davanju ovlasti kojim Parlament vladi daje ovlast za donošenje odluke na temelju jednostavnih propisa koji su obično u nadležnosti tog zakona.

Takvi „povoljni zakoni” svake godine donosi Zastupnički dom od 1915., a vlada stoga ima široke regulatorne ovlasti u gospodarskim i financijskim područjima koja bi joj, čak i u nedostatku izričitog upućivanja na Europu, nesumnjivo mogla prenijeti mnoge europske direktive.

Međutim, prenošenje europskih direktiva sada je uređeno posebnim ovlašćujućim zakonom od 9. kolovoza 1971.., kako je izmijenjen zakonom od 8. prosinca 1980.., čija je svrha ograničena na ovlašćivanje vlade da provede i sankcionira ekonomske, tehničke, poljoprivredne, šumarske, socijalne i prometne direktive Europske zajednice. Odstupajući od redovnog regulatornog postupka, predmetne uredbe velikog vojvode moraju dobiti suglasnost parlamentarnog odbora Zastupničkog doma.

Postupak donošenja uredbi velikog vojvode obilježen je, kao i zakonodavnim postupkom, obvezom vlade da podnese nacrt teksta mišljenju Conseil d’État i gospodarskih komora. Za razliku od zakonodavnog postupka, regulatorni postupak omogućuje vladi da jednostavno izbjegne takvo savjetovanje jer je hitno potrebno donijeti preporučenu mjeru. Međutim, potonja je vladi uskraćena kada namjerava direktivu velikog vojvode prenijeti u nacionalno zakonodavstvo. Zakon od 9. kolovoza 1971. nadopunjuje redovni zakonodavni postupak zahtijevajući, s jedne strane, obvezno savjetovanje s Državom Državom i, s druge strane, pristanak Parlamenta Zastupničkog doma.

U oba slučaja, tekst uredbe velikog vojvode usvojen je u Vijeću ministara, a zatim ga potpisuje ministar u proljeće i podnosi na objavu Velikim vojvode. Uredba Velikog Vojvodstva stupa na snagu nakon objave u centru Mémorial.

Postupci za stupanje nacionalnih propisa na snagu

U Luksemburgu zakoni i propisi stupaju na snagu tek nakon objave u Službenom glasniku Velikog Vojvodstva Luksemburga.

Tijela namijenjena za donošenje pravnih propisa

Međunarodne norme

U Ustavu Luksemburga izjavljuje se da „veliki vojvoda ima Ugovore”. Dodaje, međutim, da „Ugovori nemaju nikakav učinak prije nego što su odobreni na temelju zakona i objavljeni u oblicima predviđenima za objavu prava”.

Treba napomenuti da je odobrenje potrebno za sve međunarodne ugovore, bez obzira na njihovu svrhu, te da se takvo odobrenje daje u obliku zakona. Potonja je umetnuta 1956. na izričit zahtjev Državnog vijeća, koje je smatralo da se „takav pristanak stavlja u postupak izrade zakona s obzirom na to da se Ustavom samo uređuje taj jedinstveni postupak koji se primjenjuje na sve iskaze volje Zastupničkog doma u bilo kojem smislu”.

Nacionalni standardi

U zakonodavnom sustavu Velikog Vojvodstva Luksemburg inicijativu pravnog akta može donijeti Poveznica se otvara u novom prozoruZastupnički dom ili Poveznica se otvara u novom prozoruVlada.

Pravo vlade na inicijativu poznato je kao „inicijativa vlade” i provodi se predstavljanjem „nacrta zakona”.

Pravo na inicijativu Zastupničkog doma naziva se „parlamentarna inicijativa” i ostvaruje se predstavljanjem „prijedloga zakonodavstva”.

Ti nacrti ili prijedlozi zakonodavstva potom se podnose na različita mišljenja dotičnih tijela (profesionalne komore), ali prije svega na mišljenje Poveznica se otvara u novom prozoru Državnog vijeća. Nakon primitka mišljenja Državnog vijeća, nacrt ili račun vraća se Zastupničkom domu.

Postupak donošenja tih pravnih pravila

Zakonski pravo

Zastupnički dom je jedinstven parlament.

Kako bi se ublažili rizici jednodomnog sustava, luksemburški sastavni dio naveo je da svaka vrsta nacrta zakona mora biti podložna dva glasa, barem tri mjeseca.

Međutim, Ustavom je predviđeno da se može zahtijevati i drugo glasovanje (kvalificirano kao „drugo ustavno glasovanje”) „ako Zastupnički dom, u dogovoru s Državnim zasjedanjem, odluči drukčije”.

Tu ulogu ima upravo Vijeće u tom pogledu, što je bliže ulozi koju igra druga zakonodavna vijeća u drugim državama (a posebno ulogu Doma lordova u Engleskoj). To je prvi put prije parlamentarnih rasprava. Ustavom se zahtijeva mišljenje Državnog vijeća koje treba donijeti u vezi s bilo kojim projektom ili prijedlogom zakona. Državno vijeće zatim intervenira po drugi put nakon prvog glasovanja u Zastupničkom domu radi odlučivanja na javnoj sjednici o tome hoće li ili neće odobriti drugo glasovanje.

Velika većina zakona u praksi je izuzeta od drugog glasovanja. Državno je vijeće donijelo politiku prema kojoj je u gotovo svim slučajevima odobreno izuzeće, pri čemu je sankcija odbijanja rezervirana za najteže slučajeve. Sve prepreke za izuzimanje najčešće se ukidaju tijekom prethodnog postupka.

Valja također istaknuti da ovlast Conseil d’État nije prava veta, što bi bilo teško pomiriti s činjenicom da je Conseil d’État neizabrano tijelo. Članove Državnog vijeća imenuje veliki vojvoda. U slučaju slobodnog radnog mjesta zamjene se imenuju zamjenama, velikom vojvodom, s druge strane: na popisu triju kandidata koje je predložio Zastupnički dom i treće osobe: popis triju kandidata koje je predložilo Državno vijeće. Državno vijeće može samo odgoditi glasovanje u trajanju od dva mjeseca i tako omogućiti dodatno razdoblje za promišljanje o zakonodavcu.

Veliki vojvoda nije tek na početku zakonodavnog postupka (za nacrte zakona), već i nakon konačnog glasovanja o tekstu zakona od strane Zastupničkog doma. Luksemburškim Ustavom predviđeno je da „Veliko vojvode službeno objavi zakone u roku od tri mjeseca od glasanja u komori”.

Uredbe velikog vojvode

U skladu s člankom 2.. zakona o reformi Državnog vijeća od 12. srpnja 1996.., ne može se podnijeti nikakav nacrt uredbe za provedbu zakona i ugovora do velikog vojvode do donošenja mišljenja Državnog vijeća.

Međutim, vlada u hitnim slučajevima može odstupiti od tog općeg pravila (procjenjuje ga veliki vojvoda na temelju izvješća koje je uredno potkrijepio izvještaj) i time odustati od traženja mišljenja Visokog društva Corporation. Međutim, primjena takvog hitnog postupka smatra se ograničenom na iznimne slučajeve.

Nadalje, ako zakon formalno zahtijeva da se Državno vijeće uputi Vijeću države radi mišljenja o propisima donesenim u skladu s tim pravom, hitni postupak ne može se primjenjivati ni u kojem slučaju. To vrijedi i za izmjene nacrta uredbe za koju je Visoko trgovačko društvo već izdalo prvo mišljenje.

Kao i u slučaju zakona, Državno vijeće priprema svoje mišljenje o nacrtima propisa u obliku obrazloženog izvješća koje sadrži opća razmatranja, pregled teksta projekta i, prema potrebi, protumjeru.

Razmatranje koje provodi Državno vijeće obuhvaća suštinu i oblik nacrta pravila te usklađenost potonjeg s pravnom vladavinom.

Baze podataka o zakonodavstvu

Stranice Poveznica se otvara u novom prozoru Legiluxa pravni su portal Vlade Velikog Vojvodstva Luksemburga na internetu.

Njime se omogućuje pristup luksemburškom zakonodavstvu u obliku bruto teksta Mémorice A ili u obliku usklađenih tekstova koji se uglavnom nalaze u kodeksima i izvješćima o izvješćima o zakonodavstvu.

Internetska stranica podijeljena je na tri glavna područja:

Je li pristup bazama podataka besplatan?

Da, pristup bazama podataka je besplatan.

Povezane poveznice

Poveznica se otvara u novom prozoruMjesto Legilux na lokaciji

Poveznica se otvara u novom prozoruVlada:

Poveznica se otvara u novom prozoruZastupnički dom

Poveznica se otvara u novom prozoruVlada

Poveznica se otvara u novom prozoruMinistarstvo pravosuđa


Ovo je strojni prijevod sadržaja. Vlasnik ove stranice ne prihvaća nikakvu odgovornost ni obvezu u pogledu kvalitete strojno prevedenog teksta.

Posljednji put ažurirano: 22/10/2019